Pozdravao iz Slovenao, puno snjegao, mecavao, zajebao, ludovao, duvao, tri zemaljao u dva danao i aj bok #hikenfun

Dogovor je bio 6.30, sjeverni parking MSU. Doći će kombi po nas. Filip dolazi prvi, točan. Nema nikog, prilazi neki kombi. Misli si Filip, zakon, točni su ti Planinorci. Vozač izlazi i Filip nabacuje spiku kao jel to party kombi. Vozač zbunjen, misli si Filip - kaj se pravi grbav. Rukuju se, pozdravljaju, dobri su si. Obilazi Filip kombi, da ostavi ruksak unutra, kad izlazi netko iz kombija i smije se-General Woo :-D Neki s gaže, neki na izlet, sve je ukazivalo na to da će izlet biti super! 15ak minuta kasnije stižu Dodo i pravi party kombi, Mazda i ekipa iz nje, potrpavamo se i nas 10 i 1 pas kreće put Sošica. Stižemo, dan je krasan, snijega k'o u priči,ne bojimo se informacije da smo prvi koji danas idu put vrha, a jučer je snijeg padao cijeli dan. Obuvamo gojze, razvlačimo štapove i krećemo. Dodine prognoze o količini snijega pokazuju se točnima, prtimo k'o veliki. Po putu radimo kraće pauze za snack i čaj. Budući da se dolazak do vrha oduljio zbog vremenskih prilika, donosimo odluku da se ipak ne spuštamo Pri gospodični; gablamo u kapelici, kuhamo čaj, lagani okret i natrag put Sošica. Izlet je uspio! Kam idemo dalje? Dorotea Konjić i (možda) Filip Poljan

Dogovor je bio 6.30, sjeverni parking MSU. Doći će kombi po nas. Filip dolazi prvi, točan. Nema nikog, prilazi neki kombi. Misli si Filip, zakon, točni su ti Planinorci. Vozač izlazi i Filip nabacuje spiku kao jel to party kombi. Vozač zbunjen, misli si Filip - kaj se pravi grbav. Rukuju se, pozdravljaju, dobri su si. Obilazi Filip kombi, da ostavi ruksak unutra, kad izlazi netko iz kombija i smije se-General Woo :-D Neki s gaže, neki na izlet, sve je ukazivalo na to da će izlet biti super! 15ak minuta kasnije stižu Dodo i pravi party kombi, Mazda i ekipa iz nje, potrpavamo se i nas 10 i 1 pas kreće put Sošica. Stižemo, dan je krasan, snijega k'o u priči,ne bojimo se informacije da smo prvi koji danas idu put vrha, a jučer je snijeg padao cijeli dan. Obuvamo gojze, razvlačimo štapove i krećemo. Dodine prognoze o količini snijega pokazuju se točnima, prtimo k'o veliki. Po putu radimo kraće pauze za snack i čaj. Budući da se dolazak do vrha oduljio zbog vremenskih prilika, donosimo odluku da se ipak ne spuštamo Pri gospodični; gablamo u kapelici, kuhamo čaj, lagani okret i natrag put Sošica. Izlet je uspio! Kam idemo dalje? Dorotea Konjić i (možda) Filip Poljan

Tongariro nacionalni park #lordoftherings #dijaspora #newzeland Lunjaju planinorci putevima hobita. Veliko oko ih prati iz Hrvatske. #tongariroalpinecrossing #mtdoom #besttrekintheworld #hikenfun

Došla djeca na snijeg #trkdodole #pahuljauoku #izgubiosehaski #volimbijelo #hikenfun

6 ujutro, 7 nadobudnih i 1 pas iii 8 cepina (jedan još za rezervu jer Ante će nositi dva XD), 7 pari dereza, 7 kaciga i 2 štika od 60 m za svaki slučaj, nek se nađe (a i dečki nose) Ubrzano trpanje po autima, malo pelina za dobro jutro i pravac granica, standardna prva kava na pumpi dok se lijepe vinjete i eto nas u Slo... Autima dolazimo do Kamniške Bistrice gdje se krećemo penjati, ideja je doći na Kamniško sedlo i potencijalno na Branu (2253 m). Krećemo svjesni da nas čeka jedan poprilično strm uspon (čitaj sa 600 m nadmorske na 1864 do koče na Kamniškom sedlu). Ali sve mi to možemo, sve je to trening:) Vrijeme nas mazi i stvarno je predivno, ne može bolje. Hodajući naviru stihovi “Sunce piči, mi roštiljamo”, samo što se umjesto roštiljanja znojimo i sanjamo tu mesinu. Uspon postaje sve oštriji, stavljaju se dereze i piči se dalje, svatko svojim tempom. Dolazimo do Koče na Kamniškom sedlu gdje se rađaju nove slovensko – hrvatske ljubavi XD Andrej nam priča svašta (poglavito muškoj populaciji) i rađaju se nove ideje za rute. Uživamo u suncu te zbog opasnosti od plazov (čitaj lavina) odlučujemo kako se nećemo penjati na Branu… Još malo chillanja jer boca pelina se neće sama popiti, a i trebalo bi opaliti koju sliku ili video koji je “sasvim slučajno” završio na slovenskom mobitelu :D Snimljena slika za Norce i krećemo se spuštati jer svi idemo van nakon, a zapravo bi se samo odklizali po guzici dole… Anti se jako svidjela ova ideja te baca se niz padinu “da demonstrira zaustavljanje cepinom”. Nastavljajući u revilanom tonu, Škamp je odlučio isprobati tvrdoću cepina (ili svoje glave, ne znam) ali bez brige, preživio je bez većih posljedica. I spuštamo se dolje.. I spuštamo.. I spuštamo dok koljena bole i odjednom ideja Čosovog helikoptera zvuči najboljom ikada. Povratak kući uz miris bureka s mesom, vječnim hitovima vuce i edukativnom lekcijom o glazbenom opusu Alena Vitasovića… Sve su svemu predivan izlet, savršeno vrijeme i super ekipa #norci #koneskačenislovenec #samojako I kako kaže Andrej (Slovenac) “Življenje je lepo, samo ga moramo lepo živeti!” #hikenfun Matea K.

Ustadoh se tako u subotu sjetan. Sječajuć se nekih dalekih mi sada svjetova ni ne sluteć da na planini u njenoj veličanstvenoj tišini kurAc ću da pravim sa milim drugovima mojim. I pođosmo tako drugovi moji i ja neustrašivi momci sa dušama ruskih pjesnika, ondje gdje mnogi već pođoše stremeć ka visinama bajkovitog risnjaka nebili dušu okrijepili i duboko zakopanu muškost svoju povratiti. Hodasmo dugo kroz crne šume bukve i jele, dok velike zvjeri snivaju, One maljušne se sakrivaju, tek svoje srne tragove po bjelom porkivaču ostavljaju. I planina sve to vidi. I za nju mi smo sitni, pa čak i manji od glodavaca što njome haraju, jerbo smo tašti, jerbo smo ljudi jerbo smo veliki muškarci Ah sve te misli, svih tih jebača i mudana, što kroz nju prođaše ona zna. Pa se smije i plače u isti mah glupoj sudbini ljudskoj, i divnim stroju muškom, koji hrđa, koji se olinja za čas. Pa mi reče okrunite me kurcem na vrhove moje kad dođete i muda velika podno njega pravite, i u ljepoti mojoj uživajte i mene slavite, a ja ću onda rastjerati maglu i niske oblake podarit ću vam bistro nebo i na čas prolječe, divne i plahe moje muškarčine. I napravismo tako kako planina reče. I planina zovne snažne vjetrove Koji otpuhaše olovne oblake I mokru maglu rastjeraše Što nas tjera da se uvijek tebi vračamo divna planino upitasmo zaljubljeno. Jer i ja vas volim reče ona, i makar tako sjajna, i ja sam samo žena koja stoji podno zvjezda. Podno beskraja Bređu #viadinarica #derezari #guslica #sniježnik #risnjak #ledenocarstvo #putevimapizdekalojzeka #hikenfun

Krenulo je kao što i uvijek krene, nalazak na dobro poznatom mjestu iza MSU-a, u uvijek prerano doba dana, s naizgled dobrim planom za rutu. Kondicijski lagano kaže Štef… nema problem, jer svi hoćemo kondicijski laganu rutu nakon onoliko francuske salate i kolača za Novu godinu, bez obzira sto je već 3 tjedan prošlo, ostaci su se jeli sigurno i kasnije. Vožnja po zavojitim cestama uz slovensku granicu… nakon dolaska na predviđeno mjesto polaska, ruta započinje kuhanim vinom, čajem ili kavicom, po osobnom izboru u lokalnom bircu. Kratka šetnja do Petrinog Audija i šampanjcem otvaramo Via Dinaricu! Ruta kreće po cesti prema slovenskoj granici, prolazimo pored prve markacije, no Štef kaže naša ruta kreće kasnije. Dolazimo do mjesta gdje bi ruta trebala biti, ali markacije nigdje. Hajdemo na divlje! Gore u brdo, avanturistički! Kozjim putem spajamo se na planinarsku stazu te uskoro osvajamo i prvi vrh Via Dinarice - Vražiji vrtec. Par slika pored starog vojnog rova iz Prvog svjetskog rata i krećemo dalje. Međutim, već u prvih sto metara izgleda kao da se baš ne brine o planinarskoj stazi. Loše vidljive markacije, na svakih pedesetak metara nailazimo na zapreke poput porušenih borova. Šteta, jer u tih prvih pet kilometara koliko smo hodali po šumi stvarno se vidi kakav bi ovaj put mogao biti da se bolje i redovito brinulo o stazama. Ali OK, u stilu avanturističkog duha od prije, penjemo se i spuštamo stazama. E tu negdje, husky nestaje. Nema veze, navikla sam već, Vratit će se. Idemo dalje. Dolazimo do kućice, nje i dalje nema… počinje briga. Namirisat će nas, doći će za nama. Hodamo dalje i dolazimo do ceste. Promjena plana - ispred nas je selo. U selu ima kokoši! Eh! Vraćaj se po nju, ona kroz selo ne može sama. I tako, razdvajamo se mi od ekipe, oni nastavljaju, a mi vičemo i zovemo svog vuka nazad. Pronalazimo ju tamo gdje je i nestala. Čeka nas i maše repom. Brzim korakom pokušavamo slijediti ekipu, asfaltirana cesta je gotovo cijelim putem pa nije problem, na žalost magla gusta ko’ grah i nema pogleda da staneš i diviš se. Dolazimo do ledene šumske staze i križnog puta. U magli izgleda sablasno pa prolazimo brzinski i taj dio. Nakratko stajemo na 2. vrhu - Kozijem - slikamo se kao dokaz i nastavljamo. Pogled? Valjda ga inače ima. Zove Štef, oni će u birtiju na pauzu, čekaju nas. Nekoliko minuta kasnije stižemo i mi. Ručak, pivo ili kuhano vino, kava, osobni izbor, i vraćamo se na Via Dinaricu. Hodamo opet cestom dobar dio, šteta što nema puta kroz šumu. Oprezno jedan iza drugog spuštamo se u selo po glavnoj cesti. Da su barem označili tako na ruti ili napravili nogostup. Valjda budu - jednog dana. U nekom trenu, s lijeve strane ceste, ulegnuće sa skulpturom partizana, a pored nje i markacija. Piše 1:30 sata do izvora. Nadobudno krećemo, sretni sto smo opet u šumi s kratkim usponom. No, opet ista priča - dočekaju nas porušena stabla zbog kojih moramo malo skrenuti s puta. Nestaju markacije i spuštamo se na divlje u šumu. Šaljemo izviđače da ju traže. Tamo negdje iza brda, dolazimo do kanjona za koji nismo sigurni što se dogodilo. Svatko ima svoju teoriju. - Šumarija je razvalila s bagerima! - kaže jedan. - Ma ne nije, to ti je ono nevrijeme! - kaže druga. - Ma snijeg i voda je... - kaže treći. Sve u svemu, markacije nigdje. Ali gdje bi i bila, kad su sva drva na podu? I hodamo mi tako kanjonom, sve izgleda kao brane dabrova. Preskači ovdje, preskači tamo, a huskyju nikad bolje. Dolazimo do račvališta, pitanje je, gdje sada? Kanjonom i dalje ili za Bagerima u brdo? Opet - šaljemo izviđače, konzultiramo se s 3 različite aplikacije i GPSom. Izviđač viče marka! Hajdemo u brdo. Napokon pristojna staza, dobro označena. Noge mogu malo odmoriti od preskakivanja, a mozak ne mora brinuti. I hodamo tako dalje, okruženi borovima i listopadnom šumom, kad odjednom pred nama proplanak iz snova! Magla se spušta iz visina, jedna osamljena kućica i ravnica. Prizor kao sa slike! Sreća! Fotkanje! Pauza i piva! Nastavljamo dalje, slatkom uskom stazicom na kojoj se osjećaš kao da si jedan od patuljaka ili možda Hobbit na putu za Usamljenu planinu. Dolazimo do vidikovca nad Čabrom i moram priznati da je unatoč magli pogled bio zadivljujući. Brdašca okolo nas, nizina, rječica i slapovi! Fotkanje i bajkovit spust do Čabra, uz zaglušujući zvuk slapića i rječice pored staze. Pauza dok ekipa uzme pastrve, birtija i alkohol. Zahvaljujem svim bogovima što pastrve ne idu s nama u auto. Dolazi Štef i kaže još 6 km do kraja. Ali kako? Pa Garmin na ruci mi pokazuje da smo već hodali 17 km, od ukupne staze koja bi trebala biti 18 km. Zaključujemo; na stranicama Via Dinarica netko je krivo izračunao broj kilometara. Malo pada raspoloženje, ali zato je tu kuhano vino da pomogne! Nakon kratke pauze i večere, krećemo dalje ali ne hodamo predugo. Dolazimo do gradskog groblja! Markacija na zidu, a groblje zatvoreno. Koja je to fora? Tražimo kud ide put dalje, sve upućuje - kroz groblje. Da, nimalo neobično niti zastrašujuće usred noći hodati po grobekima. No dobro, nije moj pa sve pet. Kroz groblje brzo pa opet u brda prije nego se netko iz “U ime obitelji” pojavi da nam očita bukvicu. Penjemo se, ali sreća pa je mrak i ne vidim dalje od čeone lampe koliko je strmo brdo ispred mene. Pogledavam na sat. Oko 18h je, vrijeme kada smo po planu trebali već biti doma. Noge sad već same hodaju, i dolaze do ceste. Nastavljaju hodati, čini se vječnost. Ali tako je to kad si gladan, i usput razmišljaš o Burger Kingu koji čeka na autocesti u smjeru kojim ideš kući. Opet malo šumovite uzbrdice, pa opet cesta. Romsko selo, a u selu moja veš mašina od prije par godina. Valjda još rade na reciklaži. Puno malih nervoznih pesa i kućica od kartona. Malo bizarno da se takvo selo nađe usred Gorskog kotara, ali OK - svakom svoje. Nakon kratkog hodanja po cesti, napokon Tršće. Ekipa se razdvaja, jedni po automobile a drugi na cugu dok se ne skupimo ponovo. Ja mrtva, a huskyju još gore. Tu i tamo koja razmjena riječi dok svi ljetno gledaju TV. Povratak kući. Zaustavlja nas policajac, rutinska provjera, skrivamo pivo pod sic za svaki slučaj. Sto kilometara i sitniš do Burger Kinga pa tuš i krevet. Kraj fantastičnog, avanturističkog dana. -- LP Petra Abramovic #viadinarica #vrazjivrtec #kozjivrh #vaznojepoceti #hikenfun

Prvi Trenutak: se je počelo sa probijanjem ginesovog svjetskog hekorda(akorda) u brzom gašenju alarmah u 05:55 ujutro. Tako reči: jako brzo, u mikresekundememe. U 8 sati smo krenuli iz stana ležerno za otić po kavu i doručak u mcd. Pretvorba u „Trčanje za goli život za tadiju u 8:58 vlak“. Sad smo u vlaku. Nova trka. Kontrolor vs. 3 pleneroneraca. Nema karte i hodamo po vlaku, osim Hadije. Nije uspio kupit kartu pa je posto outlaw, od danas pa inače nema plaćanja. Ugl. Vani smo već i treba kupit kruh jer je bus za 2 minute. Marwk ode u cvjećaro po kruh i nema kruha pa ide u tursku kavu(bäkerej). 1.5 kila kruha. Bus je zakon ispadamo stanicu prije jer ne volimo Mekane. Tadiju smo spremili na bordpoligonu za djecu(naš čovjek). Ideme do gore. Ugl treba sad pogledat slike do sljedećeg.. trenutka. Slijedeći trenutak: Komadić plavog neba [ugl prije toga je milič ostavio dvojku kod kućice na slici (1200 grama)] vidjeli smo na 1700mnv. Mišon akomlprišt. A bila je glupa megla prije inače a i posle. Onak -5 i tak. Do vrha nas vode Drveni Stupi (Ploty). Milič je putem sreo glasnika Vremena, isto se zove Marwk, koji je lajo avemuva Cezar i razvaljivo naohlaku(lokalnu). Dereze i krpljeze su treale. Sijedeći korak: Na Marwkovo znađenje nema vrha, nalazimo se na pred Ribahuta! ista nmv (205? mvn). Nema vrha al je tu pa nejdemo tam jer se nis ne vidi. Ima zimska Zimmer i wifi i Gangsterski Život. Noodelsi, pozdrav kinezima. Nakon hrane zreli smo za avanturu jer #Nemoženamnitkoništa #kadsmositi. srećom imamo Inuit400, najnoviji uređaj za skeniranje terena u megli(dva). Bacanjem aplikacije smo došli do ruba Schneeberga i sigurno ne pali u provaliju i došli na stezu. Nuoč je nebitna i pala je. Juju korak: Površinski smo šmržnjeni. U 18:28 sati marwka kaže tri sata do Puchberg-a, a zadnji vlak za Beč je za 2 sata. Uz pomoć upravitelja gospodara vremena pretvaramo se poštaraHaija i Borbenog-cepinHaija. Pretvaramo se dole za 1 sat i 15 minuta jer je bilo munje vito i brzo kao po šinama. Zadnji korak: Došli smo dole na pijaču kod kelnerice merice z viškom zajta. Idemo na vlak. Bili su lepi zajti. #hikenfun

Dobro jutro #nprisnjak #shloosserovdom #putevimapizdekalojzeka #viadinarica #viaadriatica #hikenfun

Grobničke Alpe (Hahlić 1097;Obruć1376-Studena,Suhi vrh) 9-10.12.2017. Ma evo,evo izvještaja ......:-) Krenuli smo s voljom kao i uvijek, stigli na Grobnik, pripreme su krenule u nekom lokalnom kafiću gdje smo sreli ljude koji su nam trebali otključati dom na Hahliću.Ti isti su su bili krenuli do doma još rano jutro,ali su se bili vratili jer su rekli da je nemoguće doći do gore,zbog vremenskih neprilika,ali sto je to za PLANINORCE :-) Kako smo se penjali, bili sve blize domu na Hahlicu, postajalo je sve hladnije. Bura je "derala". Moram priznati da mi je ovo bilo prvo iskustvo planinariti baš po takvom vremenu, super iskustvo. Smrzlo mi se pola "glove" , a s ostalom polovicom,pomislila sam...Što je meni ovo trebalo. Čim smo stigli u dom, malo se opustili, ugrijali, usljedila je samo pozitiva,bez obzira što smo odmah krenuli osvajati vrh "SUHI VRH". Snijeg je bio sve dublji dok smo hodali,a pri vrhu sve strmije i zaleđeno pod nogama. Nismo svi imali dereze. Prvi put sam vidjela dereze,al cula sam za njih. :-) Pola ekipe je odustalo,medju njima bila sam i ja. Ostatak je hrabro nastavio dalje. Hm,trebalo se sad vratiti?! Mi koji smo odustali,a bili vec na polovici puta. Krenula je avantura,weeee....spuštanje na "guzovima". Vratilo me to u djetinjstvo:-). Svi smo na kraju stigli zivi. U domu je bilo nestalo struje,bila je prava romantika pod svijecama,dalje vam necu pisati sto je bilo....:-))) Brzo je doslo jutro i krenule su pripreme na osvajanje drugog vrha "STUDENA",bilo je "full" hladno i sve je bilo smrzlo. A kako nismo imali dovoljno dereza pri povratku sa vrha,dospjele su me dereze,koji dobar" feeling". Opcinjena sam njima,pa ih non stop spominjem dok pisem... :-) U samom pocetku sam hodala ko po jajima,onda je netko doviknuo ...Starčević...normalno hodaj,odmah ko pomahnitala, lešinar...pocela kružiti oko svih ,svidlo mi se. :-) Malo mi je bilo zao ostatak ekipe koji su hodali ko "pingvini",ali su zato imali "badigarde":-) U domu nas je docekao grah,koja sreca,mmmm....utoplilo nam želućeke.E da,...usljedilo je brzinsko spremanje, nije da sam im svima vršila pritisak,ali trebala sam stici na koncert Josipe Lisac,stvarno su se svi trudili da stignem, mada uvijeti na cesti dok smo se vracali za ZG bili grozni,ispijanje kave po putu ,bilo je ajmooooo.....J.Lisac. Stigli zivi u ZG sa predivnim iskustvima,al iskustvo na taj dan...proživit u jednom danu dva zivota??? :0 Prvo biti u ALPAMA,a samo par sati kasnije sjediti u koncertnoj dvorani"Lisinski" i slusat Josipu.... Ko to more platit...#ŽIVOTjelijep ;-) #hikenfun Ivana Starčević aka Starka

Šalju nam Hajdi i Lorena pozdrave sa N. Zelanda i pokušaj uspona na MT. Cook...evo njihovog plana i priče...a nešto i naučite Plan: Letimo iz Aucklanda do Christchurcha gdje rentamo auto i krećemo prema Mt Cook Village-u gdje ćemo prespavati prvu noć i ujutro krenuti prema Hooker glečeru preko Ball Pass-a na drugu stranu do Tasmanskog glečera. Planiramo provesti tri dana na planini sa dva spavanja, prvo na Playing fields, 1700 metara (8 sati hoda), prvi ravni dio nakon što izađemo iz prvog kuloara, nastavak preko Ball Pass-a koji je na 2121 metara pokraj Caroline's hut-a i spuštanje prema Tasmanskom glečeru gdje bi spavali drugu noć (10-ak sati hoda). Spuštanje pokraj Tasmanskog glečera do vidikovca (5 sati hoda) i stopiranje nazad do početne točke. To je bio plan. Stigli smo do kuloara gdje smo odlučili vratiti se u kamp, istegnuti ligament i ozljeđen miniskus...👍Po povratku u kamp smo skužili da smo ostavili kuhalo u autu, vozimo do najbliže bolnice 120 kilometara gdje mi doktorica daje voltaren, i kaže da se posavjetujem sa ortopedom, hitan prijem u bolnicu ako ono odluče da ti nije ugrožen život je 500$... Vozimo prema Christchurchu, na putu nazad nam se stražnji odbojnik odvaja od auta nekoliko puta i skoro otpada, kupujemo traku na benzinskoj (15$!!!) Hooker walley track, 3 sata povratno na kraju staze je Hooker jezero i Hooker ledenjak... kamp u vlasništvu države DoC (department of conservation) 12$ kampiranje po osobi, platili samo jedan od tri dana... Zadnje dvije slike su nakon 11 sati hodanja, treći viseći most na Hooker tracku Maori ime za mount Cook je Aoraki i jedna je od najsvetijih mjesta na Maore... „According to Māori legend, Aoraki was a young boy who, along with his three brothers, were the sons of Rakinui, the Sky Father. On their voyage around the Papatūānuku, the Earth Mother, their canoe became stranded on a reef and tilted. Aoraki and his brothers climbed onto the top side of their canoe. However, the south wind froze them and turned them to stone. Their canoe became the Te Waka o Aoraki, the South Island, and their prows, the Marlborough Sounds. Aoraki, the tallest, became the highest peak, and his brothers created the Kā Tiritiri o te Moana, the Southern Alps.[38][39][40] The Ngāi Tahu, the main iwi (tribe) of New Zealand's southern region, consider Aoraki as the most sacred of the ancestors that they had descended from. Aoraki brings the iwi with its sense of community and purpose, and remains the physical form of Aoraki and the link between the worlds of the supernatural and nature.“ #samonaprijed