SJEME🌱 (Mt 23,23-26) Danas slavimo spomen na Svetu Moniku, suprugu i majku po Gospodnjem srcu. Njezin sin Augustin u svojoj knjizi ISPOVIJESTI posvećuje predivne stranice kršćanskim krepostima svoje majke. Neka svaki sin ili kćerka mogne reći ili pisati sjajne riječi o svojoj majci! Monika nije imala lagan život, ni s mužem, ni sa sinom Augustinom. Otac i sin su joj zadavali glavobolje, kako se kaže. Ipak, Monika je, zahvaljujući snazi koju je primila od Duha Svetoga, uspjela preobratiti i muža, prepotentnog preljubnika i pijanca, i sina, buntovnog i bludnog. Ne zaboravimo da se porok prenosi s oca na sina i s majke na kćer, ali ne želim generalizirati. Danas je ono Isusovo „Jao tebi“ upućeno tebi, ženo, suprugo i majko, ako ne živiš prema Evanđelju. Jao tebi, majko, ako svoju djecu ne odgajaš u vjeri! Jao tebi, majko, koja si vulgarna i gnjevna u govoru. Jao tebi, majko, koja živiš samo da bi se šminkala i svoje dane provodiš u beskorisnim stvarima i poslovima. Jao tebi, majko, koja ujutro iz kreveta ustaješ nakon svoje djece. Jao tebi, majko, koja na dan Gospodnji ne daješ primjer odlaska na Euharistijsko slavlje. Jao tebi, majko, koja se odijevaš droljasto ili nepristojno. Jao tebi, majko, koja ružno govoriš o ocu svoje djece i ne častiš ga. Jao tebi, majko, koja svoju djecu učiš da nema ništa loše ni nemoralno u homoseksualnosti i predbračnim odnosima. Jao tebi, majko, ako si svog muža ostavila radi drugog čovjeka. Ako vidiš da je jedan „Jao tebi“ upućen osobno tebi, obrati se bez čekanja i traži oprost od svog sina ili svoje kćeri zbog svog lošeg primjera. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

SJEME🌱 (Mt 22,34-40) Tko kaže da ljubi Boga, a ne ljubi bližnjega, lažac je, otvoreno kaže evanđelist o ljubavi. Tko je svetac? Onaj koji najprije ljubi Boga te, u njegovo Ime, ljubi i bližnjega. Što znači ljubiti Boga? Znači posebno truditi se živjeti po njegovoj volji. Isus Krist je onaj koji nam pokazuje njegovu volju. Zato nas Otac nebeski poziva da primimo i slušamo Isusa Krista koji nam je pokazao volju nebeskog Oca. Isus Krist nam je volju nebeskog Oca otkrio svojim naukom kojeg nalazimo u govoru na gori (Mt 5, 6, 7). Čitajući i razmatrajući ova tri poglavlja otkrit ćemo da Božji puti i misli nisi naši puti i naše misli. Poniznost pred Bogom je prvi osjećaj ljubavi kojeg treba imati prema Njemu. Poniznost je temelj ljubavi jer čini da živimo sa spoznajom da je Bog naš Stvoritelj, Otac, Otkupitelj i Posvetitelj. Bez Boga smo ništa i nemamo ništa. Zato je ponizni čovjek uvijek u stanju, nutarnjem i vanjskom, klanjanja, zahvalnosti, hvale, blagoslova i povjerenja pred Gospodinom. Svakodnevni trud onoga koji ljubi Boga je izbjegavati sve ono što, riječima i djelima, nije milo Bogu. Ljubitelj Boga govori i djeluje kako bi dao slavu Bogu. Što znači ljubiti bližnjega? Znači pokazati mu ljubav koju Bog ima za nas, ne prezirati ga, nahraniti ga ako je gladan, napojiti ga ako je žedan, dati mu kuću ili ga primiti pod svoj krov ako nema gdje spavati, utješiti ga i biti mu blizu kad je u boli i trpljenju, oprostiti mu kada vrijeđa. Ne možemo ljubiti bližnjega ako prije ne postanemo djeca Boga Oca. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Ova molitva zadaje strah paklu

Moj Isuse, milosrđe!« Izvor: https://book.hr/index.php/molite-za-bozje-milosrde-ova-molitva-zadaje-strah-paklu/

SJEME🌱 (Mt 22,1-14) Vrlo malo katolika slavi nedjeljnu Euharistiju. A svi su pozvani. Iako nije potrebno donijeti nikakav dar Zaručniku, kako se to čini na svadbenim zabavama ovog svijeta, većina odbija poziv Oca nebeskog. To je prvenstveno zbog potpunog nepoznavanja značenja i učinkovitosti Euharistije. Kad shvatimo što je Euharistija, kličemo kako su klicali prvi kršćani: „Ne možemo živjeti bez Euharistije!“ Padre Pio, čije Euharistijsko slavlje je dugo trajalo, govorio je: „Ničim na svijetu se ne može nadoknaditi Misa koju nisi slavio.“ Držanje trgovine otvorenom, ostajanje kući zbog odmora, zbog vrućine ili hladnoće, odlazak na nogometnu utakmicu, odlazak na zabavu, kuhanje za obitelj ne mogu opravdati izostanak s nedjeljnog Euharistijskog slavlja. Vidim da mnogi katolici idu na stadion čak i kad je hladno i pada kiša. Za omiljeni klub su spremni suočiti se s bilo kojom žrtvom. S kojim nutarnjim stanjem treba ići na Euharistijsko slavlje? Ne iz dužnosti, već iz vjere, iz ljubavi i zahvalnosti za ono što je Gospodin učinio za nas. Tko obično prihvaća poziv da slavi Euharistiju? Ne katolici koji su društveno, intelektualno i ekonomski bogati i moćni, već oni sa raskrižja. Gdje god da odem propovijedati, crkve su pune jednostavnih, poniznih i radišnih ljudi, baš kao što su ljudi koje vidimo u današnjoj evanđeoskoj prispodobi. Bogataši i moćnici nemaju potrebe Boga; oni svoja slavlja održavaju u privatnim kućama ili u luksuznim hotelima gdje ima svega: sočne hrane, zaglušujuće glazbe, rijeke alkohola, droge, a često i razmjene parova. Ovo je društvo koje ne ide Božjim putem, koji je uzak i tijesan, već širokim. Neka nas gospodin oslobodi od Zla i dade nam mudrost da se natiskamo u crkvama barem nedjeljom! Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Kad ne možeš vratiti ni vrijeme ni godine ni sjećanje ni uspomene ni djetinjstvo ni igre ni radost ni bezbrižnost Bog nas podsjeti da je vrijeme živjeti danas u ovom trenutku i večeri uz zahvalu za svu milost i molitvu za one koji to još nisu shvatili. fra Zvonko Benković Dobro jutro. S Božjim blagoslovom u novi dan! 🔔🔔✨❤💙✨🙏🙏

SJEME🌱 (Mt 20,1-16) Istina, zavist je guja koja prebiva u srcu svakog čovjeka, ali svoj otrov ubrizgava posebno u muškarce i žene koji žive duhovni život; stoga možete zamisliti kolike biskupe, svećenike, monahe i časne sestre ujeda guja. Eto zašto se vrlo lako u samostanima, manastirima, redovničkim kućama i molitvenim grupama nađu subjekti koji su uzrok nesklada, rivalstva, svađa i podjela. Velika mističarka (čini mi se Sv. Terezija Avilska) je govorila: „Što netko više postajemo duhovan, više ga napada ružan i gadan osjećaj zavisti.“ Ne čudi stoga što osjećaj zavisti gmiže upravo među onima koji su pozvani raditi u Gospodnjem vinogradu. Prvim radnicima, koji se žale Isusu jer su primili istu plaću kao i posljednji radnici, Isus kaže: „Zar ste možda zavidni zbog moje dobrote?“ Kaže Sveto pismo da je u svijet ušao grijeh zbog zavisti. Što je to zavist? Zavist je osjećaj tuge koji se kuša gledajući kako je netko koga poznajemo više cijenjen i ljubljen od nas, društveno, intelektualno, politički, ekonomski i duhovno uspješniji od nas. Zavidnik ti može čak i čestitati na tvom uspjehu, ali čini to samo ustima jer u svome srcu želi da tvoja radost postane tuga, a tvoj uspjeh promašaj. Onaj koji pati od zavisti može i poludjeti. Šaul je kušao takvu zavist prema Davidu da ga je odlučio ubiti, ali nije uspio izvršiti svoju demonsku želju jer je Bog bdio nad Davidom. Naravno, drugoga se ne ubija samo fizički, već se to može učiniti i moralno. Iz usta zavidnika izlaze klevete, riječi prezira i otrovni sudovi prema osobi kojoj se zavidi. Nema gadnijeg i smrtnijeg grijeha od zavisti. Nažalost, to je grijeh koji se nikad ne povraća u prisutnosti ispovjednika. A ipak, samo se putem ispovijedi može zgnječiti gujina glava. Amen. ALELUJA. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Gospino ukazanje u Gali kod Sinja

SJEME 🌱 (Mt 18,15-20) Bogu nema milijeg čina milosrđa od bratskog ispravljanja. Kršćanin je potaknut ispraviti brata jer ne želi da ovaj ode u pakao. Tko ne ispravlja brata koji griješi, ne ljubi ga. Mnogi ljudi griješe iz neznanja. Stoga je Isus na križu molio govoreći: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Kršćanin koji ispravlja je prorok. Koji je prorokov zadatak? Stavljati pred osobe njihov grijeh i poticati ih da promijene život. Bez glasa proroka, koji je ponekad blag, a ponekad gromovit, zlo raste u osobi i u narodu. Nije lako ispravljati brata koji griješi, posebno ako nije ponizan. Kada oholica biva ispravljen, obično reagira agresivno, pa čak i osvetoljubivo prema onomu koji ga ispravlja. Ali kada ponizni biva ispravljen, vrlo je zahvalan osobi koja ga ispravlja. Tko je odlučio ispraviti brata koji je u grijehu, mora to učiniti bratski, to jest s ljubavlju i milosrđem. Prije ispravljanja brata koji griješi treba moliti da iz usta izađu samo riječi milosti i milosrđa. Bratsko ispravljanje je teško umijeće, ali onaj tko je ispunjen Duhom Svetim vrši ovo umijeće s Isusovim riječima. Snažno se savjetuje da se ne ispravlja supruga, suprugu, dijete, redovničkog subrata, prijatelja u javnosti. Ispravljanje se uvijek čini privatno kako onaj koji biva ispravljen ne bi izgubio poštovanje pred drugima. Ne treba zaboraviti da čovjeku više treba poštovanje, nego ljubav. Obično smo više raspoloženi ispravljati neprijatelje, nego prijatelje. Kad ispravljamo neprijatelja, obično to činimo u javnosti, kako bismo ga ponizili. Naravno, ovaj tip ispravljanja nije bratski, to jest ne dolazi od Isusa Krista. Ako želiš znati koji je tvoj grijeh, ne pitaj svog prijatelja, već onoga kome si antipatičan. Htio bih ti reći još riječî Istine o ovoj temi, ali prostor je ograničen. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

SJEME 🌱 (Mt 18,1-5.10.12-14) Koji tip odnosa kršćanin treba imati s Ocem nebeskim? Kao onaj novorođenčeta prema majci. Tek što iziđe iz majčine utrobe, dijete plače. Ono plače jer se više ne osjeća ljubljenim, zaštićenim i sigurnim. Nalazi se u svijetu koji nije njegov, čuje glasove i zvukove koji ga plaše. Eto zašto tek rođeno dijete treba odmah staviti na majčine grudi jer će s toplim zagrljajem nadići strahove koje doživljava u njemu nepoznatom svijetu. Bez majčina zagrljaja ili, bolje, ako se ne osjeti jedno s majkom, mogu ga zaposjesti psihološke traume sve do smrti. Što bi se moglo dogoditi novorođenčetu kada odraste? Da mu više nije potrebno majčino prisustvo. Misli da je samodostatan. Ne treba mu više nježni majčin zagrljaj. Čak zaboravi da ima majku. Osjeća se slobodan. On odlučuje što je za njega dobro. Osjeća se jak, inteligentan i odlučan. Ukratko, osjeća se svemoćno. Čovjek koji se osjeća moćan, jak, inteligentan, bogat, misli i vjeruje da mu ne treba Otac Stvoritelj. On vjeruje i ima povjerenje samo u ono što jest i što ima. Kada ateist shvaća da je siromašan, jadan i slab? Kada se nađe u jako bolnim situacijama patnje koje ne može riješiti svojom inteligencijom, spretnošću, svojim prijateljstvima, a iznad svega svojim novcem. U ovoj situaciji nemoći, učiniti će (ali nije sigurno) ono što je učinio izgubljeni sin: “Ustat ću i poći svome ocu i reći mu: Oče, zgriješio sam!“ „Gospodine daj mi da odrastem u dijete“, tako je molio jedan moj stari brat u zajednici. Po meni, potaknuti od Duha, svi bismo trebali moliti tu istu molitvu. Gospodin ljubi krotka i ponizna. Pravi kršćanin nije ohol, klasist, te je gol kao dijete, to jest nije odjeven haljinom licemjerstva. Pravi kršćanin ne stari, nego postaje nježan kao dijete; starci, koji su dobri kao kruh, bude nježnost. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)