PROSTITUCIJA U DUBROVAČKOJ REPUBLICI U svim srednjovjekovnim gradovima poput Dubrovnika u doba njegovog najvećeg procvata u XV. stoljeću prostitucija je bila sveprisutna pojava. U gradu su tako postojale priležnice, najčešće sluškinje, koje su lijegale s vlastelinima te im nerijetko i rađale nezakonitu vanbračnu djecu. Osim njih, postojale su i one prave prostituke, ali u izvorima se one jako rijetko spominju. Tako se u Statutu iz 1272. godine spominju samo u kontekstu da ukoliko se neka članica obitelji prostituira kazna za to bude određena unutar same obitelji. Prva odredba o stanovanju i djelovanju datira iz 1409: prostitutke su smjele stanovati u dijelu grada koji se protezao od doma Marina Crijevića do ograde ubožnice Marina Bodačića, te od ulice koja ide prema moru sve do linije polovice grada. Iz zapisa Kaznenog suda vidljivo je da je i prije te odredbe postojao bar jedan dio grada gdje su boravile prostitutke, a zvao se Castelleto, dakle onaj dio grada koji se spominje u odredbi iz 1409. Moguće je da je riječ i o javnoj kući nazivanoj prema dijelu grada gdje je bila smještena (Kaštio). Osim prostitutki koje su živjele u nekoj vrsti zajednice, u gradu su postojale i „slobodne“ prostitutke koje su obavljale posao u svojim domovima ili u kućama svodnika. U istoj gradskoj četvrti gdje je bila smještena javna kuća postojale su i krčme, no, iako je vjerojatno, teško je tvrditi da su prostitutke djelovale u njima. Iz rijetkih izvora onog doba u kojima se spominju prostitutke da se zaključiti kako Republika nije imala zakone koji su ograničavali ili zabranjivali prostituciju. Iako je nije ni podržavala, Republika ju je tolerirala i to iz više praktičnih razloga. Kako je grad živio od posredničke trgovine kroz njega su prolazili brojni mornari i trgovci na proputovanjima koji su za to vrijeme bili odlične mušterije pa su prostitutke na neki način bile dio ponude za njih. Osim toga, ondašnja muška mladež često je bila razularena i neiživljena pa su nerijetko u noćnim satima u skupinama prolazili gradom radeći nered. Na tom putu često su im se mogle naći i žene koje su tako bile u opasnosti od napada i silovanja. Baš zato, Republika je tolerirala postojanje prostitutki koje su na taj način „smirivale“ nagone razularene mladeži te time štitile svoje čedne sugrađanke. Prostitutke su tako otvoreno nudile svoje usluge, a na sudu je postojao i naziv za njihovo zanimanje – meretrix. Tek je početkom XVI. stoljeća došlo do prvih progona prostitutki zbog njihova zvanja što je bila posljedica promjena javnog mnijenja, ali i pojave spolnih bolesti koje su bile posljedica prostitucije. Bio je to uvod u zabrane koje su uslijedile u narednim stoljećima te službeno ostale na snazi i do danas. Izvor: Gordan Ravančić – „Dubrovačke prostitutke na izmaku srednjeg vijeka“ (časopis Hrvatska revija)

VID VULETIĆ VUKASOVIĆ Jedan od najznačajnijih dubrovačkih etnografa i čuvara narodnog blaga XIX. i XX. stoljeća svakako je bio Vid Vuletić Vukasović. Rođen u Brsečinama 1853. godine, obrazovao se za učiteljsko zvanje u dubrovačkom sjemeništu i Gimnaziji te preparandiji u Arbanasima u Zadru. Učiteljsko zvanje odvelo ga je u Korčulu gdje je radio i živio punih 20 godina. Za to vrijeme počeo se baviti etnografijom i proučavanjem narodnog blaga lokalnog stanovništva stavivši pred sebe zadaću njegovog opisivanja sa ciljem očuvanja čime je sebe opisivao kao „spasitelja narodnog blaga“. Zanimljivo je da je već u to vrijeme ukazivao na važnost grčkog natpisa pronađenog u Lumbardi (Lumbardska psefizma) koji se mnogo godina kasnije pokazao kao najstariji pisani spomenik u Hrvatskoj koji potječe iz IV. st. pr. Kr. Po povratku u Dubrovnik, do mirovine je radio kao profesor u ženskoj preparandiji, a istovremeno je i nastavio svoj etnografski rad. Bio je aktivan i kao političar te je bio jedan od najznačajnijih autonomaških političara na prijelazu stoljeća te ujedno i posljednji autonomaški gradonačelnik prije nego je titula trajno prešla u ruke narodnjaka. Bio je i stalni suradnik i dopisnik JAZU-a, ali i SANU-a te Srpske kraljevske akademije. Umro je u Dubrovniku 1933. godine, a pokopan je u rodnim Brsečinama gdje je u rodnoj kući iza sebe ostavio opsežnu i vrlo vrijednu biblioteku. Osim u spomenutom istraživanju Lumbardske psefizme, Vuletić-Vukasović značajan je obol dao i u istraživanju Konavoskog veza te stećaka na dubrovačkom području što je stvorilo temelje za sva daljnja istraživanja ovih vrijednih dijelova dubrovačke tradicije i povijesti. Pa ipak, taj doprinos etnografiji te očuvanju mnogobrojnih dijelova narodne tradicije i predaje dubrovačkih krajeva ostao je nažalost zasjenjen njegovim pristupanjem srbo-katoličkom pokretu te gorljivim branjenjem neutemeljene teze o srpstvu Dubrovnika koja se protezala i kroz neke njegove radove pa ga u Srbiji i danas smatraju „svojim“ što je kroz prošlost, ali i danas, dalo i daje lažni legitimitet tezama o srpstvu Dubrovnika. Izvor: hrvatska enciklopedija, Hrvatski biografski leksikon

TVORNICA RADELJEVIĆ Gledajući iz današnje perspektive teško je povjerovati da je Gruž ne tako davno bio teretna pomorska luka te središte teške industrije koja je dugo vremena postojala usporedno s turizmom koji je polako, ali sigurno preuzeo primat dok je industrija danas gotovo nestala. Osim još aktivnog TUP-a, tj. Tvornice ugljenografitnih proizvoda, kao relikt industrijskog vremena stoje i zgrade Tvornice boja i lakova te kompleks tvornice Radeljević. Kompleks se nalazi u najdubljem dijelu Gruškog zaljeva i zauzima gotovo 2 ha površine. Danas se na njemu nalaze Libertasov parking. trafostanica te ljetnikovac Bassegli-Gozze. Jezgra buduće tvornice je upravo ljetnikovac u kojem je 1907. godine osnovano „Prvo dalmatinsko trgovačko društvo“. Bio je to konzorcij nekoliko dubrovačkih trgovaca i poslovnih ljudi koji su se bavili raznim poslovima među kojima je bilo i parobrodarstvo te od 1925. godine ekstrakcija ulja pomoću trikloretilena. Društvo je s vremenom raslo te počelo širiti svoju djelatnost kupovinom zemljišta i gradnjom skladišta i pogona koji su se pružali sjeverno od samog ljetnikovca Bassegli-Gozze. Među njima je osobito upečatljiv bio ciglenički dimnjak visok 40 m izgrađen 1928. godine od strane specijalizirane bečke tvrtke koji je postao simbol industrijskog Dubrovnika. Poslije II. svjetskog rata društvo je postalo državno vlasništvo te je prema socijalističkoj tradiciji dobilo ime prema narodnom heroju, tragično poginuloj dubrovačkoj djevojci Anuški Radeljević. Glavna djelatnost tvornice postala je ekstrakcija ulja i parafina što je zbog zastarjelosti pogona s vremenom postalo i neisplativo i ekološki neprihvatljivo, pogotovo za turistički grad kakvim je Dubrovnik postajao. Tako je nakon Domovinskog rata tvornica postala privatno vlasništvo te je prestala s radom, a njezini nekadašnji skladišni prostori su ili prenamijenjeni u druge svrhe ili uklonjeni poput velebnog dimnjaka. U budućnosti se planira daljnje uređenje kompleksa, prvenstveno kroz izgradnju poslovnih zgrada koje će se nadovezati na postojeće zgrade Grawea, Robne kuće „Minčeta“ i Atlant centra što će Gružu dati potpuno drugačiju vizuru od one industrijske iz XX. stoljeća. Izvor: Urbanistički plan uređenja kompleksa Libertas-Radeljević

TVRĐAVA PUNCJELA Puncjela je najviša četverouglasta gradska tvrđava. Izgradnja je počela 1296. godine putem javnog zajma baš kao i Minčeta i Sveti Ivan, a utemeljena je 1305. godine. Ipak, nije bila završena sve do 1350. godine. Godine 1463. tvrđava je pojačana novim debelim zidom s vanjske strane i izgrađena joj je donja kortina, kroz koju prolazi hodnik predziđa. Ova tvrđava je osnovana doprinosom susjednog koludričnog samostana svete Klare koji je u njoj imao kuhinju. Ime tvrđave "Puncjela" dolazi od talijanske riječi "pulzelle" - djevojčice, a tako su stari Dubrovčani nazivali i susjedni samostan klarisa jer su se u njemu odgajale djevojke. U gornjem dijelu tvrđave je mala presvođena kapela, kao uspomena na prastaru crkvicu sv. Vlaha koja je prije izgradnje zidina novog dijela grada bila na tom mjestu. Izvor: dubrovnik-guide.net

Na današnji dan prije 102 godine podno Konavoskih stijena

GOVEĐARI Zapadni dio otoka Mljeta je sve do XVIII. stoljeća bio gotovo potpuno nenaseljen. Prvi stanovnici otoka, Iliri, nisu imali stalne naseobine, a one koje su i imali nalazile su se na istoku otoka. Rimljani su u današnjim Polačama sagradili palaču koja je naselju i dala ime te je romansko stanovništvo u njoj živjelo sve do XI. stoljeća nakon čega se sve do sredine XIX. stoljeća nije razvilo stalno naselje. Glavni razlog za to bila je činjenica što su tamošnji posjedi još od XI. stoljeća bili u vlasništvu benediktinaca iz samostana svete Marije na istoimenom otoku u Velikom jezeru koji su striktno zabranjivali stalno naseljavanje na svojim posjedima. Ipak, svake godine su dozvoljavali različitim skupinama seljaka s istočnog dijela otoka da tu godinu privremeno dođu živjeti na zapadni dio.Tek se krajem XVIII. stoljeća dopustilo i stalno naseljavanje o čemu svjedoči dokument iz dana 8. travnja 1793. godine. Tada su naime redovnici samostana sv. Marije uz pristanak samostanskih zastupnika sklopili ugovor s Vickom Bastom iz Babina Polja i braćom Nikolom i Petrom Milićem, doseljenicima iz Slanoga, o njihovu naseljavanju ponad polja Pomjente, čime su postali prvi stanovnici sela Goveđari. To ime proizlazi iz činjenice da su se bavili čuvanjem stoke (goveda) za samostan. Nešto kasnije doselile su se i obitelji Matana, Sršen, Hajdić i Stražičić te je naselje postalo jedno od najvećih na otoku. Osim toga, Goveđari su postali centar zapadnog dijela otoka gdje su kroz XIX. stoljeće osnovana i druga naselja – Soline, Pomena i Polače, a sami stanovnici Goveđara su kroz XX. stoljeće osnovali manje i od sela udaljene zaselke – Babine kuće, Pristanište, Njivice i Veliku Lozu. Kako se Goveđari ne nalaze na moru, stanovništvo je prije svega bavilo poljoprivredom dok ju je danas ipak smijenio turizam, pogotovo otkad je 1960. godine cijela zapadna strana otoka proglašena NP Mljet čije se sjedište nalazi upravo u goveđarskom zaselku Pristaništu. Ipak, broj stanovnika u stalnom je opadanju baš kao i na cijelom otoku. Na još nižoj razini stanovništvo samog naselja otpada i selidbom dijela stanovnika u primorska naselja u okolici. Izvor: stranice NP Mljet i TZ Općine Mljet

AMERLINGOVA ČESMA Jedna od brojnih fontana (česmi) na užem području Grada nalazi se na Brsaljama i nosi ime čovjeka koji ju je oporučno ostavio rodnom gradu. Riječ je o Niku Amerlingu, sinu austrijskog gostioničara doseljenog u Dubrovnik početkom XIX. stoljeća. Niko Amerling bio je trgovac koji se obogatio radom u egipatskoj Aleksandriji, a umro je 1892. godine u sedamdesetoj godini života. Prema želji iz oporuke, česma je trebala biti na prostoru današnje Gundulićeve poljane, ali se već onda znalo da će tu biti podignut spomenik velikom pjesniku. U dogovoru s Nikovom braćom 1900. godine odlučeno je da česma bude na Brsaljama uz uvjet da se na budućoj Gundulićevoj poljani postavi mala česma s natpisom koji tumači taj premještaj pa je tako naposljetku i učinjeno. Mala česma potpuno je uništena u bombardiranju 1991. godine, ali je vrlo brzo i obnovljena. Velika česma autorsko je djelo velikog hrvatskog kipara Ivana Rendića koji je napravio i Gundulićev kip. Zanimljivo je da je i motiv same česme inspiriran Gundulićem; sastoji se od mramornog kipa Stojne i satira, likova iz „Dubravke“. Razglednica preuzeta iz grupe "Historical images of Dubrovnik". Izvor: stranice dubrovnik-turist.info

LAPAD STANICA Neki dubrovački toponimi i nazivi mjesta i predjela grada često se mijenjaju ovisno o vremenu i okolnostima. Često se događa da neki prostori zadrže stare nazive unatoč promjeni okolnosti i vremena koji su do tih naziva i doveli. Naprimjer, nerijetko će se i danas čuti nazivi Stara bolnica (mada je ista zgrada danas zapravo Sveučilište), i Medarevo (mada je Medar, radnik najamnik, već odavno mrtav i iščezao iz sjećanja). Jedan od toponima koji se sve rjeđe može čuti među Dubrovčanima je i Lapad stanica. Nije ni čudo s obzirom da su se okolnosti koje su dovele do tog naziva promijenile prije gotovo pola stoljeća. Naziv je posebno čudan i danas nepraktičan s obzirom da se Lapad stanica zapravo nalazi u Gružu. Naziv potječe iz tramvajskih vremena. Godine 1910. trasa je išla od Kantafiga do Pila, a 1928. godine napravljen je i odvojak za Lapad. Trase su se poklapale u dijelu od Pila do najdubljeg dijela Gruškog zaljeva (današnji prostor remize i robne kuće Minčeta) gdje se nalazilo jedino veliko križanje (slika dolje). Tramvaji su imali dvije linije - "jedinicu" (Pile - Gruž) i "dvicu" (Pile - Lapad). Direktne linije Gruž - Lapad nije bilo, te se stoga za doći iz Gruža u Lapad trebalo čekati na presjedanje na stanici za Lapad. Otuda i ime - stanica Lapad. Za ove slučajeve presjedanja postojala su tzv. "karte za prijelaz" ili "prijelazne karte". Ta tramvajska stanica nalazila se u središtu današnjeg raskrižja (slika gore). Nestankom tramvajskog prometa, Lapad stanica je naziv koji je ostao u svakodnevnom govoru, ovaj put za autobusne stanice koje su se nalazile na različitim pozicijama u blizini originalne stanice. Kako je čitav prostor, naročito u najnovije doba, doživio brojne promjene (seljenje kolodvora, gradnja poslovnih zgrada Atlant i Grawe) došlo je i do sve rjeđeg korištenja naziva Lapad stanica mada je to i danas najfrekventnija putnička stanica za presjedanja, i za gradske i za prigradske linije. Izvor: stranice posvećene dubrovačkom tramvaju http://www.inet.hr/~dfejzagi

Naša stranica danas slavi svoj peti rođendan! Već pet godina zajedno istražujemo povijest dubrovačkih krajeva, a sve s ciljem širenja svijesti o njezinoj posebnosti budućim generacijama. Nadamo se da ćemo tako nastaviti u budućnosti, još je mnogo neispričanih priča pred nama pa nas svakako nastavite pratiti i dalje!

OREBIĆ – PODRIJETLO IMENA Nakon što smo na našoj stranici pisali o podrijetlu mnogih toponima dubrovačkog kraja (Dubrovnik, Cavtat, Slano itd.) red je došao i na Orebić, danas najveće pelješko naselje te ujedno i jedno od najvećih na prostoru Republike (službeno su veći samo Dubrovnik, Cavtat i Nova Mokošica). Prostor današnjeg Orebića zauzima južno podnožje brda Sveti Ilija, a taj prostor je u vrijeme dolaska pod dubrovačku vlast 1333. godine bio poznat pod nazivom Trstenica. Naselje je zbog gusarske opasnosti bilo udaljeno od mora, ali je postojalo još od ilirskog doba i to zbog mogućnosti kontrole plovidbe vrlo važnim tjesnacem – Pelješkim kanalom. Upravo je zato Republika i izabrala Trstenicu za sjedište kapetanije, upravne jedinice zadužene za kontrolu cijelog zapadnog Pelješca. Osobito je to bilo važno zbog činjenice što je nasuprotna Korčula bila pod tuđinskom, najčešće mletačkom vlasti. Orebić kao naselje nastao je nešto kasnije, a inicijator je bila obitelj Orebić koja se najvjerojatnije još u XV. stoljeću tamo doselila iz Bakra. Oni su 1568. godine nedaleko od obale sagradili kaštio (utvrdu) za obranu od gusara, a oko njega se s vremenom razvilo i naselje koje je po spomenutoj obitelji ponijelo naziv Orebići. Spomenuta obitelj uvelike je doprinijela razvoju mjesta, prvenstveno kroz pomorstvo koje je oduvijek bila glavna djelatnost čitavog kraja. S vremenom se zbirni naziv mjesta izgubio iako ga se u literaturi moglo naći još u XX. stoljeću pa je naselje danas poznao kao Orebić umjesto originalnog Orebići. Zanimljivo je da je 2003. godine obitelj osnivača mjesta i službeno izumrla i to smrću posljednje predstavnice Fedorke Orebić udane Maffati. Izvor: stranice općine Orebić

Na današnji dan prije 25 godina dovršeno je oslobađanje područja oko Dubrovnika

Kultura, tradicija i narodna predaja - kroz prošlost i danas

VAMPIRIZAM NA LASTOVU U davna vremena praznovjerje je među neukim stanovništvom bilo izuzetno razvijeno, a jedno od najraširenijih bilo je vjerovanje u vampire, nemirne duše mrtvih koje se vraćaju i teroriziraju svijet živih. Osobito je bilo rašireno u selima gdje su ljudi bili neuki i praznovjerni zbog čega su mnoge nedaće i bolesti pripisivane upravo vampirima. Izuzetak nisu bili ni dubrovački krajevi, gdje su se vampiri nazivali vukodlacima, tenjcima, koscima i hudobama. Prvi zabilježena pojava vampirizma u dubrovačkim krajevima je ona iz 1666. iz Topologa, ali je ipak najpoznatiji i najrecentniji slučaj onaj iz 1737. godine na Lastovu koji je rezulirao vdlikom istragom te sudskim procesom. Sve je krenulo epidemijom srdobolje od koje su naglo počeli obolijevati i umirati mnogi stanovnici otoka što su ljudi brzo povezali s djelovanjem vukodlaka jer „kosci po noći u kuće ulazili, pak bi srce pregrizli, jer se hrane srcem, utrobicom živijeh i ispiju im krv, nada sve onima s kojima su u svađi bili“. Događaje koji su uslijedili dokumentirao je svjedok Lovro Lucenta. Otočani su vjerovali da je jedini način za sprječavanje širenja bolesti pronalazak vukodlaka pa su pod okriljem noći otvarali grobove te ljudske leševe probadali trnovim kolcem vjerujući da tako ubijaju vukodlake. Kako je to bilo protivno svim zakonima, i crkvenim i državnim, brzo je provedena istraga. Tako je dubrovački nadbiskup 1738. godine osudio 17 Lastovaca jer su „oskrnjavili grobove e bi našli lešinu kosaca ili vukodlaka ili lupi manari nazvanih, koji se bez osnova okrivljuju da rasprostranjuju kužne bolesti što u narodu bijesne“. Presuda je bila da osuđeni, svaki od njih, svezavši oko vrata konopac na kojemu da visi kamen, pobožno i preponizno pohode prvo crkvu sv. Mihovila (i još mnoge druge nabrojene crkve), gdje su morali slušati svete mise da bi im se oprostio zločin; ako to ne bi izvršili, bili bi „izopćeni i prokleti“. Vjerovanje u vukodlake na Lastovu je ostalo prisutno u narodu i kroz daljnja stoljeća što je dokumentirano i u svjedočenju lokalne starice (https://www.youtube.com/watch?v=0rDL-CQFIzE) Izvor: rad „Vampirizam u dubrovačkim selima XVIII stoljeća“ Irene Benyovsky