Timeline Photos

SVETI SERAFIN IZ MONTEGRANARA (1540.-1604.) Spomendan 12. listopada Rodio se u Montegranaru oko 1540. kao drugi od četvero djece, a na krštenju je dobio ime Feliks. Bio je slabašna zdravlja i otac, koji je bio zidar, poslao ga je da pomaže nekom seljaku čuvati stado. U tišini prirode upoznao je ljepotu sabranosti i molitve, tako da se pripovijedaju mnogi čudesni događaji koji su se dogodili u njegovu djetinjstvu. Kada mu je umro otac, stariji brat, koji je preuzeo sav zidarski posao, pozvao ga je natrag kući da bude barem zidarski pomoćnik, ali Feliks je bio potpuno neprikladan za taj posao i zato je morao neprestance trpjeti prijekore i udarce razdražljivog brata. On se smatrao pozvanim na život pokore, u pustinji, o kojem je doznao čitajući o životu pustinjaka. Saopćivši jednoga dana nekoj pobožnoj djevojci iz Lora Picena te svoje želje, ona mu je govorila o kapucinima i o njihovoj duhovnosti, koja je pogodna za ispunjenje njegovih težnja. Na taj je prijedlog odgovorio s oduševljenjem odmah se zaputio u samostan u Tolentinu. Stupivši u novicijat u Jesiju, u prvotni samostan kraj Tabana, prilikom oblačenja redovničkog odijela dobio je ime Serafin. I tu je položio svoje redovničke zavjete. Nakon novicijata poslan je u mjesto zavjetovanika, gdje se nalazio gvardijan koji je želio da sve stvari u samostanu budu na svome mjestu i da braća laici poslužuju svećenike, u skladu s našom ustanovom. Fra Serafin je rekao kako je bio neprikladan za bilo koji posao, da gdje god bi ga se stavilo, nije činio stvari kako treba, i zato mu je otac gvardijan zadavao pokore i mnoga mrtvljenja, kojima su se pridružile posebne đavolske napasti koje su fra Serafina dovele do mnogih tjeskoba te je čak pomišljao napustiti redovnički život. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: 'Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?' Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: 'Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?' Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti. Nakon što se vježbao neko vrijeme u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je po drugi puta onaj glas: 'Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.'« To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa evala su oko skromnog i priprostog brata. Izjave u procesima su neprekidan niz čudesnih događaja. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe. Savršeno je opsluživao pravilo siromaštva i bio potpuno suobličen pokorničkom, kontemplativnom i apostolskom duhovnošću u duhu Konstitucija Reda. Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi no u svojoj sobici. I ako bi ga netko poskrivečki promatrao i on bi to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O sveti čovječe« - odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje - »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.« Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je da je u zajednici u Loretu ili u Rimu da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove riječi, bilo da je tumačio psalam Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega, ili posljednicu Stala plačuć tužna Mati, bile su tako potresne i ganutljive da su svi plakali. Puk koji ga je poznavao, opisivao ga je verističkim govorom i slikovito: »Imao je neurednu bradu i bio je uvijek raščupan... zadah mu je jako zaudarao... odjeća mu je bila puna zakrpa, spuštena uvijek s lijeve strane i ispod se mogao vidjeti kostrijet... vrat mu je bio uvijek crven i pun bolova ili svrabeži... apsolutno nije želio da mu netko dotiče ramena... silno je volio cvijeće i mališane.« Činjenica je da su upravo djeca bila uvijek u prvom planu tako čovječnim i poniznim svecima. I upravo će »dječica« razglašavati svojim povicima po gradu Ascoliju fra Serafinovu smrt, koja je nastupila u rano poslijepodne 12. listopada 1604.: »Umro je svetac! Umro je svetac!« Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1729., dekretom od 18. srpnja. Klement XIIl. uvrstio ga je u popis svetaca 16. srpnja 1767.

Photos from Franjevci kapucini's post

Održano zahvalno hodočašće sv. Leopoldu Mandiću u Padovu Na poziv Venetske kapucinske provincije u subotu 8. listopada 2016. održano je zahvalno hodočašće volontera koji su sudjelovali u organizaciji dolaska neraspadnutoga tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića tijekom travnja u Zagreb. No hodočašće u svetište sv. Leopolda u Padovu u sedam je autobusa krenulo oko 400 volontera predvođenih kapucinskim provincijalom fra Jurom Šarčevićem i više drugih franjevaca kapucina. Njima se pridružilo i oko 150 vjernika iz župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskom Selima sa župnikom Antunom Senteom st. Okupljene su hodočasnike dočekali venetski provincijal Roberto Genuin, rektor svetišta sv. Leopolda Flaviano Guzella i gvardijal Marco Putin. Provincijal Genuin srdačnim je riječima na početku mise pozdravio sve volontere dviju kapucinskih župa u zagrebačkoj Dubravi sv. Leopolda i sv. Mihaela, samostanske i župne pastoralne suradnike, ministrante, pjevače, predstavnike molitvenih skupina, caritativce, medijske djelatnike, bogoslove, novake, postulante, redovnice, zahvalivši svima na prelijepom gostoprimstvu u Zagrebu tijekom travnja. „Kad smo bili među vama, duboko smo se radovali zbog dobra, ne samo zbog nas i vas, nego i zbog svih onih koji su se uz svečevo tijelo osnažili u vjeri“ – rekao je provincijal Genuin i dodao: „U Zagrebu je to bilo pravo čudo našega malenoga velikoga sveca, bili ste zajedno sa sv. Leopoldom kao srce Božje. Ovo je mjesto na kojem je Leopold tijekom cijeloga svojeg života dijelio milosrđe Božje, zato se ovdje osjećajte kao kod svoje kuće“ – zaključio je provincijal Genuin. Fra Jure Šarčević, koji je predvodio misu, u propovijedi je govorio o snazi sv. Leopolda koji i danas privlači brojne vjernike. „Na sprovodu sv. Leopolda bilo je oko 150 tisuća ljudi. Već se tada dogodila narodna kanonizacija. Na onoj službenoj bilo je još više ljudi, a kod nas u Zagrebu u travnju više od čak 250 tisuća ljudi. Privukao ih je Bog, naš sveti čovjek, orijaš duhom – kako je sv. Leopolda nazvao bl. Stepinac“ – istaknuo je o. Šarčević naglasivši da sv. Leopold ne privlači samo Hrvate, već i ostale vjernike. „Odgovor na pitanje zašto je tome tako vezan je uz to kako je sv. Leopold živio, molio, slavio misu, ispovijedao. Bio je svjestan onoga što se događa na oltaru do te mjere da je zato tijekom mise nerijetko plakao“ – posvijestio je propovjednik. Na kraju je mise provincijalu Genuinu darovana slika s likom sv. Leopolda autora Petra Vidaka. Svečano je misno slavlje glazbeno obogatio mješoviti zbor župe sv. Leopolda „Anselmo Canjuga“ pod ravnanjem mo. Frane Kusa. Hodočašće, koje je proteklo u znaku Godine milosrđa, završeno je zajedničkim ručkom za sve hodočasnike koje je, kao i troškove putovanja, snosila Venetska kapucinska provincija, a u popodnevnom dijelu programa hodočasnici su pohodili baziliku i grob sv. Antuna Padovanskog. Tanja Baran https://www.youtube.com/watch?v=IUC2MSkI_vE

Photos from Franjevci kapucini's post

PRIMANJE U POSTULATURU U četvrtak, 6. listopada, u malom gradiću Lendinara na sjeverozapadu Italije i službeno je započela godina postulature za 18 kapucinskih postulanata. Postulatura dolazi od latinskog postulare što znači ispitivati, postavljati pitanja i zaista postulanti obično tijekom ove godine imaju veliki broj pitanja za svoje odgojitelje, ponekad možda i previše. Pitanja što se tiču vlastitog nutarnjeg stanja tj. vlastitog puta u vjeri, pitanja o Bogu, o Crkvi, o smislu našega života. Među 18 postulanata, sedmorica su za našu Hrvatsku provinciju sv. Leopolda Mandića, to su: Anto Pranjkić, Marko Nedić, Mirko Šafarić, Mislav Šebečić, Matija Ivoš, Dario Tolić i Marijan Katičić, dok ostali dolaze iz raznih provincija sjeverne Italije, Švicarske, Slovenije te Grčke delegacije koja službeno potpada pod Venetsku provinciju. Primanje je, prvi put u svojoj službi kako je sam naglasio, vodio Generalni ministar Manje braće kapucina fra Mauro Jöhri, inače član Švicarske provincije. Uz njega tu su još bili i braća ministri provincijali provincija sjeverne Italije, fra Robero (Veneto), fra Matteo(Emilia-Romangna), fra Michele(Pijemont), fra Sergio(Lombardija), fra Giampiero(Genova), te u ime našeg provincijalnog ministra, gvardijan zagrebačkog samostana sv. Leopolda Mandića u Gornjoj Dubravi fra Juro Šimić. Ceremonija primanja bila je prilično jednostavna i vrlo lijepa, jednostavnost i jest uvijek bila odlika braće kapucina. Sve je započelo zazivom Duha Svetoga, za kojega je inače sami sv. Franjo rekao kako je On zapravo pravi i prvi Generalni ministar Manje braće, bez Njega ustvari je sve zaludno. Prvi dio je bio molitveni dio, koji se sastojao od molitve psalama te dva čitanja, prvo iz Poslanice Rimljanima(Rim 12, 7-18,21.) a drugo iz jednog od životopisa sv. Franje Asiškog Legenda trojice drugova, gdje se opisuje život prvih drugova sv. Franje, život u jednostavnosti, siromaštvu, radu i molitvi. Drugi dio bio je službeni dio, primanje samih postualanata od strane Generalnog ministra. Postulanti su sa svoje strane izrekli želju ulaska u franjevačko-kapucinsku obitelj, a obitelj to se zna ima svoje obveze, odgovornosti i pravila, no prije svega ljubav, jer ako ljubav ne pokreće obitelj, pokreće je sebični osobni interes. Generalni ministar sa svoje strane sa radošću je prihvatio 18 novih postulanata u našu obitelj. U homiliji je naglasio da bit našega života nije postati kapucin nego pronaći i živjeti volju Božju za nas te da naš život prate razna odricanja, ne samo od stvari nego i ona afektivne prirode, možda još teža od ovih fizičke prirode. No istaknuo je međutim da ta razna odricanja koja će doći kroz vrijeme formacije ne gledaju kao nešto negativno, nego više kao priliku za rast u slobodi. Zadnji dio sastojao se od uručivanja lančića sa znakom tau, znaka osobito dragog sv. Franji jer je u njemu vidio oblik i znak križa Gospodina Isusa Krista, te Franjevačkih izvora novim postulantima. Kao zadnji znak, možda i najbratskiji da tako kažem, ostavljeno je uručivanje ključeva samostana kao znak povjerenja i obiteljskog ozračja. Nakon završetka ceremonije primanja, svi su se skupili za zajedničku fotografiju. Po završetku i tog dijela svi smo se zajedno premjestili u prostoriju blagovaonice samostana na kratku okrepu i pojedinačna čestitanja. Za kraj bih želio preporučiti svu braću postulante i njihove odgojitelje u vaše molitve, kako bi zajedno osluškivali što to Duh Sveti govori i želi od svakoga od njih. Mir i dobro!! Fra Josip Stanković

Photos from Franjevci kapucini's post

Proslave blagdana sv. Franje i polaganja privremenih zavjeta nove braće i sestara iz OFS sv. Feliks Varaždin. U utorak 04.10. je u župi sv. Vida (Kapucini) u Varaždinu svečano proslavljen blagdan sv. Franje. Uz redovitu obnovu zavjeta manje braće kapucina i trajno zavjetovanih braće i sestara iz OFS ove godine je i šestero braće i sestara iz novicijata dalo prve privremene zavjete u OFS. Bogu slava i hvala! Sv. Franjo, moli za nas!

Proslava blagdana sv. Franje i polaganja privremenih zavjeta nove braće i sestara iz OFS sv. Feliks Varaždin.

Timeline Photos

SVETI PIO IZ PIETRELCINE (1887.-1968.) Spomendan 23. rujna Franjo Forgione, seljak, rođen u Pietrelcini, u četvrti Castello, 25. svibnja 1887., nosio je u svojim genima snažnu i otvorenu, štoviše oštru, narav svoga naroda: naroda kušanog - osobito tada hladnim zimama i ljetnim vrućinama, naučena trpjeti u tišini, govoriti istinu a ne gledati nikomu u lice, prepoznavati u siromašnom narodu veličinu upisanu u svako Božje dijete. Tu gotovo oštru narav - koja je, s godinama, izbijala na vidjelo i u ispovjedaonici i koja mu je, obrađena milošću, davala snagu uvijek stvari nazivati pravim imenom, bez ljudskog obzira i ne mareći hoće li se zbog toga nekome svidjeti ili ne - naslijedio je od svojih roditelja, koje je usto resila duhovitost. Bili su uvijek spremni za šalu, vješti pripovjedači i kadri oko sebe okupiti pozorno slušateljstvo. Franjo je obukao kapucinski habit u siječnju 1903. - kao mladič, kako je tada bio čest običaj, i od tada će biti uvijek, za sve, fra Pio iz Pietrelcine. Godine 1908., iz zdravstvenih razloga, morao je napustiti život u samostanu; nastavio je studirati privatno i 10. kolovoza 1910., na blagdan sv. Lovre (sluteći, možda, dugo mučeništvo s kojim će se morati nositi u nadolazećim godinama), zaređen je za svećenika. Također zbog zdravlja, nastavlja, ipak, živjeti u obitelji sve do 1916., održavajući živu povezanost sa svijetom svoga dječaštva i mladenaštva, savršeno se povezavši s narodom, kojemu se obraćao narječjem kojim govori od rođenja. Dana 17. veljače 1916. konačno se vratio samostanskom životu, namješten u samostansku zajednicu sv. Ane u Foggi. Već u tim godinama počela se oko njega okupljati duhovna obitelj, koja je svakog dana postajala sve veća, za koju se on brinuo kroz razgovore, poticaje i, napose, mnogobrojna dopisivanja, koje je prekinuo nakon nekoliko godina iz poslušnosti prema odlukama crkvene vlasti. U rujnu 1916. premješten je u San Giovanni Rotondo gdje je ostao trajno sve do smrti, pedeset i dvije godine. Dana 20. rujna 1918. primio je stigme (Isusove rane), koje će nositi na svome tijelu sve do smrti. On sam, nešto više od mjesec dana kasnije (22. listopada), u pismu svome duhovnom ocu opisao je taj čudesni trenutak: »Bio sam u koru, nakon odslužene mise, kada me iznenada obuzeo spokoj sličan nekom blagom snu. Sva unutarnja i vanjska osjetila, a jednako tako i same duševne sposobnosti, nalazili su se u nekome neopisivom spokoju [...] I dok se sve to događalo, našao sam se pred tajanstvenom Osobom.« Kada se ona povukla, o. Pio je opazio da su njegove ruke, noge i prsa »probijeni i iz njih je tekla krv«. Ista ta Osoba ukazala mu se mjesec i pol dana prije, 5. kolovoza, i u tom se susretu dogodila transverberacija, to jest bok mu je proboden. Čudesni su događaji, bez ikakve sumnje, proširili glas o o. Piju, ali su mu također donijeli i ne male probleme: između 1922. i 1923. u vezi s njim su donesene odredbe, mjera predostrožnosti Svetog oficija, u kojima se tvrdi da nije riječ o »nadnaravnim činjenicama« te se naređuje bratu da ne služi javno misu i da ne odgovara osobno ili preko drugih - na pisma koja su mu upućena. Ocu Piju je 1931. zabranjeno obavljanje svih službi (mogao je samo slaviti misu privatno). Ipak, 1933. dopušteno mu je ponovno javno slaviti misu, a godinu dana poslije ponovno mu je dopušteno ispovijedati. Godine 1960., nakon novog pohoda predstavnika Svete Stolice, o. Piju su nametnute nove restrikcije, ali 1964. kardinal Ottaviani priopćava da o. Pio može ponovno slobodno obavljati svoju službu. Međutim, 1947., dok rane rata još uvijek nisu bile zacijelile, započeli su radovi na izgradnji »Kuće za ublažavanje boli«, koja je otvorena 5. svibnja 1956. i istodobno nastaju, kao duhovna podrška »Kući ublažavanja«, »Molitvene skupine«, danas prisutne po čitavome svijetu: »Bez molitve« - govorio je o. Pio - »naša Kuća za ublažavanje boli pomalo je poput biljke bez zraka i sunca.« Glas o strogom fratru, koji nije bio uvijek blagonaklon prema svojim posjetiteljima, posebno kada bi vidio da nemaju nužne uvjete za pravi put obraćenja, sve se više širio: beskrajno mnoštvo (bezimeni hodočasnici, osobe iz javnog života, ljudi iz kulture...) dolazili su u San Giovanni Rotondo, prolazeći puni nade onom - već utrtom stazom koja je stoljećima bila jedva nešto više od polunapuštene kozje staze. Kada se 23. rujna 1968., u 2.30 sati ujutro, o. Pijo savim pridružio svome Gospodinu, vjernici i nevjernici govorili su medu sobom kako su uvjereni da je umro svetac. Prije svega, o. Pio bio je čovjek ispovjedaonice, jer je vrlo mnogo vremena posvetio toj odgovornoj službi i jer je u njezinu obavljanju bio obdaren izvanrednim rasuđivanjem: dovoljan mu je bio samo jedan pogled da shvati istinsko raspoloženje pokornika i da prodre do najdubljih kutaka duše, naslućujući često skrivene drame, brižno skrivane stare grijehe, sumnje koje su razdirale ljudsko srce i duboka pitanja. Znao je čitati po istini u srcu svakoga i odlučno zariti skalpel u ranu, kako to znaju učiniti samo Božji ljudi, to jest oni koji rade jedino za slavu Gospodnju i za dobro duša. Dakako, nije bio čovjek koji bi lako popustio, uvjeren (može li se reći da je bio u krivu?) da čitav Pariz ne vrijedi koliko jedna misa. Stvarno zaljubljen u Boga, bio je slobodan čovjek, slobodan od svakog ljudskog obzira, sve do te mjere da se koji put pokazivao premalo ljubaznim ili nasrtljivim: nikomu nije gledao u lice, svakomu je rekao što ga je išlo, spreman iskazati pažnju nekoj vrlo poniznoj ženi također kada mu je najavljen posjet neke princeze kraljevske krvi (koja je zbog toga morala čekati strpljivo na svoj red). Na kraju, o. Pio je ljubio jednakom ljubavlju Krista i Zaručnicu Kristovu, Rimsku Crkvu, koju je on uvijek smatrao svojom majkom, i onda kada je zbog nje mnogo trpio i kada je imao priliku vidjeti bore na njezinu licu. Kao pravi sin Franje Asiškoga, i on je gajio »veliku vjeru u svećenike koji žive na način Svete Rimske Crkve«. Doista je istina da su se u životu o. Pija ponovila još jednom, i to na čudesan način, čudesna djela svetaca: osoba koje se »ne rađaju slučajno, ne dolaze omaškom, već su znakovi u prostoru i vremenu u kojemu žive i proroštva Božja, to jest njegovi sudovi i njegove pouke, za naš život i za našu budućnost. Stoga su dar milosti, a s darovima Božjim nije se šaliti. Treba ih biti dostojan i prihvatiti njihovu vrijednost i značenje u vremenu koje nam je dano za život« (G. Chiaretti). Hoćemo li to biti kadri?

Timeline Photos

SVETI IGNACIJE IZ SANTHIAE (1686.-1770.) Spomendan 22. rujna Lovro Mauricije Belvisotti (Ignacije) rodio se 5. lipnja 1686. u Santhiai (Vercelli). Sa sedam godina ostao je siroče bez oca i majka se brinula za njegovu naobrazbu povjerivši ga jednom pobožnom i učenom svećeniku, njegovu rođaku. Zatim je otišao u Vercelli na viši studij i 1710. bio je zaređen za svećenika. Rodna Santhia, želeći imati svojega građanina, izabrala ga je za kanonika upravitelja glasovite kanoničke crkve u Santhiai. Plemićka obitelj Avogadro izabrala ga je pak za župnika župe Casmova Elso, koja je bila pod njihovom zaštitom. Ali toliko traženi don Belvisotti nije se htio primiti ni jedne ni druge službe, već jednog dana pobježe u Torino, dobivši od provincijalnog ministra kapucina dopuštenje da bude pripušten među njih kao novak. »Ali zašto prekinuti tako lijepu karijeru i plodnu duhovnim plodovima?«, pitao ga je u čudu otac provincijal. »Oče, na tim lovorikama moje srce nikako da nađe mira. Osjećam u dnu duše glas koji mi ponavlja: Ako želiš naći mir, trebaš vršiti volju Božju kroz poslušnost.'« Tako je don Belvisotti postao fra Ignacije iz Santhiae u novicijatu. Njegova postojanost u težnji za savršenstvom, potpuno, zauzeto, spontano i radosno opsluživanje kapucinskoga života, izazivali su divljenje i kod najstarijih redovnika u novicijatu. Na provincijskom kapitulu 31. kolovoza 1731. izabran je za zamjenika mjesnog poglavara i učitelja novaka u Mondovi. Tijekom četrnaest godina obnašanja službe magistra, blaženik je potpisao zavjete 121 novaku, od koji su se neki isticali u krepostima i umrli na glasu svetosti. Potresna su svjedočanstva tih redovnika o krepostima njihova učitelja. Otac Ignacije znao je pobuditi u mladima težnju za vršenjem Pravila i Konstitucija; njegova domišljatost blistala je u svođenju raznih djelovanja, a njihovo jedincato izvorno počelo: ljubavi. Dakako da je ljubav stroga i zahtjevna: učitelj je bio nepopustljiv kada je riječ o samoodricanju, ali upravo je tu dolazio do punog izražaja njegov odgojni dar. Znao je oduševiti mlade za krepost, za žrtvu, nije htio nalagati neki čin strogosti koji ne bi prije toga ušao u »igru ljubavi«, kako je znao govoriti. Krajnja obazrivost i nježnost nazvana »majčinskom« osigurat će mu najveće poštovanje i nezadrživo odgojno pronicanje u duh njegovih mladića. Novaku koji je postao misionar u Kongu, Bernardinu iz Vezza, koji je bio spriječen zbog teške upale očiju nastavili apostolsku djelatnost, darovao je svoje oči preuzimajući na sebe učenikovu bolest s herojskim činom. Misionar je ozdravio, ali jadnog učitelja bolest je tako teško pogodila da je morao napustiti svoju službu »na najveću žalost čitave redovničke obitelji". Blaženik se nije nikada kajao zbog te svoje dragovoljne žrtve, nije se čudio zbog te bolesti: ta svatko je morao nositi svoj križ! Ignacije nije službeno bio propovjednik, ali kada mu je poslušnost naložila da svake nedjelje poučava katekizmu braću laike i zatim da održi duhovne vježbe redovničkoj zajednici na Monteu, bez oklijevanja je to prihvatio i u tome je imao toliko uspjeha da su na pouke iz vjere s velikim oduševljenjem dolazili i poglavari, profesori teologije i propovjednici. Tako je tijekom više od dvadeset godina uzastopno bio na Monteu kao »svijeća na svijećnjaku«, svjetlo nauka i plamen ljubavi. Sa svojim propovijedanjem u samostanu prestao je tek dvije godine prije smrti, u osamdeset i drugoj godini života! Kada je 1744. blaženik oslobođen službe učitelja novaka, u Pijemontu je bijesnio rat protiv Francuske, a s ratom i kuga. Kralj Sardinije Karlo Emanuel III. htio je kapucine za vojne kapelane i o. Ignacije je bez oklijevanja pošao u Asti, Aleksandriju, Vinovo, gdje god se vojna bolnica premještala za bojnim poljem. Oko dvije godine, prijašnji učitelj i veliki isposnik, bio je dobri Samarijanac koji je tješio i viđao rane ranjenima. Mnoga su braća postala žrtvom epidemije. Bitka protiv neprijatelja i protiv kuge završila je 1746., a o. Ignacije vratio se na kapucinski Monte, koji će, u posljednjih dvadeset pet godina života, postat i vojarnom njegove serafske i miroljubive vojske, u kojoj će junački stupanj svih kreposti združiti s čudesnom djelotvornošću njegovih blagoslova. Siromasi i bolesnici brzo su upoznali veliko srce toga kapucina, kojeg se često moglo vidjeti na gradskim ulicama, te su mu se utjecali bez bojazni da će ga uznemiriti; znali su da se ne boji pokucati na vrata bogatih, koji zbog njegovih velikih zasluga nisu dopuštali da ode praznih ruku, a i plemići su se ponosili suradnjom s ocem kao službenikom Božje providnosti. Tako je siromašni kapucin s Montea, pobratimivši se sa siromašnima, održao u Torinu živom onu tradiciju ljubavi i dobročinstva. Ljubav se nije sastojala samo od kruha. Blagoslovi koje je otac donosio bolesnima u potkrovljima i za koje se molilo na Monteu pokorničkim procesijama ili procesijama koje su odande kretale, uz podnevno zvono za Angelus, donosili su, među bolesne, čudesne plodove trenutačnih ozdravljenja. Blaženik je boravio posljednje dvije godine (1768.-1770.) u bolnici svoga samostana, nastavljajući blagoslivljati, ispovijedali, savjetovati one koji su se njemu utjecali. Kao da je njegov život već bio prožet i preobražen u Raspetoga, kojega on nije mogao udaljit i od svoga pogleda. U pretposljednjem mjesecu života (kolovoz 1770.) braća su ga zatekla u bolničkoj kapeli kako stoji pred raspelom na ultaru, s rukama raširenim u obliku križa, nepokretan, tijelom uzdignutim iznad zemlje. Nije to bilo prvi puta da se ustanovilo kako gaje unutarnji neprekidni razgovor s Bogom činio odsutnim, tako da su ga subraća i novaci morali dobro protresti da bi ih čuo. Smrtnu borbu prihvatio je s vedrinom. »Oče gvardijane, može se pročitati da su neki sveci pred smrću drhtali; ja se, naprotiv, osjećam tako smiren te se zapravo bojim da se previše pouzdajem. Iskažite mi ljubav i dajte mi svoj savjet!« Ohrabrujući glas koji je govorio umjesto Boga smirio ga je. Otkucavala je ponoć 22. rujna 1770. Na poziv poglavara: »Putuj, dušo kršćanska... Amen«, o. Ignacije je, kao da odgovara na poziv da pohita primiti priželjkivanu čast, završio svoje posljednje putovanje.

Timeline Photos

SVETI FRANJO MARIA IZ CAMPOROSSA Spomendan 19. rujna Rodio se 27. prosinca 1804. u Camporossu, malom selu na zapadnoj ligurskoj obali kraj Ventimiglie, kao četvrti od petero djece Anzelma Croesea i Marije Antonije Gazzo, u seljačkoj obitelji. Nakon što je kraće vrijeme i bez previše oduševljenja pohađao školu, Ivan je sa sedam godina počeo raditi u obitelji vodeći na ispašu kravu, kao sigurno jamstvo za preživljavanje obitelji, a zatim je pomagao raditi u polju. Bio je to mali komad zemlje s kojega su Croese dobivali ulje, vino i povrće. U obitelji se mnogo njegovala pobožnost prema Mariji: kada se, s nešto više od deset godina, teško razbolio, odnijeli su ga na hodočašće u Gospino svetište Madonna del Laghetto, kraj Nice. To ga se iskustvo duboko dojmilo i počeo je posjećivati franjevce, dobro upoznavši fra Ivana, brata konventualca iz mjesta. Polako je sazrijevalo njegovo zvanje, tako da je 14. listopada 1822. ušao kao trećoredac, s imenom fra Antun, u samostan manje braće konventualaca u Sestriju Ponenteu. Ali taj život, gotovo ugodniji nego u obitelji, nije zadovoljavao mladića koji je težio za posvemašnjim siromaštvom i za duhovnom meditacijom. Odlučio je stoga obući kapucinsko odijelo, a kada nije uspio dobiti pristanak poglavara za prelazak kapucinima, dogovorio se s o. Aleksandrom L'anepom iz Genove, kapucinom kojega je poznavao, i jednog jutra u kasnu jesen 1824. pobjegao je iz Sestrija i bio primljen kod Svetog Franje u Voltriju, kapucinskome mjestu nalik samotištu, gdje je, uzevši novo ime fra Franjo Marija, ostao gotovo tri godine kao pripravnik. Isticao se svojim duhom ljubavi do te mjere da je »davao siromasima vlastitu hranu, zadovoljavajući se ostatci ma koje bi našao nakon što bi ostali objedovali«, kako je izjavio jedan svjedok. 17. prosinca 1826., položio je zavjete u ruke o. Samuela Bocciarda iz Genove. Imao je nepune 22 godine, ali njegova duhovna zrelost uvjerila je poglavare da ga odmah pošalju u glavni samostan provincije, u onaj Bezgrešnog Začeća u Genovi, gdje je ostao sve do smrti. Taj je samostan bio središte mnogih redovničkih i društvenih djelatnosti: osim samostanskih obveza i službe apostolata, samostan je uključivao i provincijalnu kuriju, bolnicu, »tkaonicu« za potrebe braće, jednu ljekarnu otvorenu također za javnost, gdje je pružana i liječnička skrb, i službu za pružanje pomoći i za podjeljivanja drva kod mosta Bezgrešnog Začeća u luci. Tek pridošli brat bio je zaposlen sad na jednoj sad na drugoj dužnosti, prihvaćajući ponizno redom službe bolničara, kuhara, vrtlara, sakristana, »uvijek neumoran i vedar«, kaže se u procesima. 1831. starom skupljaču milostinje na selu, fra Piju iz Pontedecima, koji više nije mogao sam obavljati tu službu, pridružen je fra Franjo Marija. Počelo se tako nazirati ono njegovo zvanje i poslanje koje ga je učinilo najpoznatijim skupljačem milostinje u provinciji. Izvrstan uspjeh u »skupljanju milostinje po selu« potaknuo je gvardijana da mu povjeri »skupljanje milostinje u gradu«. Narod, koji je u njemu već nazirao svetost, nije više mogao bez njega. Toliko su se svi naviknuli na njegovu nazočnost na gradskim ulicama, da se jednostavno osjećala potreba za njim. Njegovi glavni sugovornici bile su kućanice, prodavačice, ljudi s mora, nosači u luci, djeca sa svojim malim problemima, trgovci koji su tražili savjet, bolesnici koje je išao posjećivati i kada je to iziskivalo poneku žrtvu, zatvorenici koji su tražili veću pravednost. Gospodin ga je obogaćivao karizmama kada je odgovarao na još neizrečena pitanja ili kada je govorio o dalekim i budućim stvarima. Glas o njemu proširio se i izvan grada, izvan naselja koja je posjećivao, i morao je s velikim naporom odgovarati na mnogobrojna pisma koja je primao. Svjetiljka njegove pobožnosti punila se najviše u tihim noćnim satima. Nastojao je ostati u molitvi na bezbroj načina: u čestim pohodima crkvama na koje je nailazio prolazeći gradskim ulicama, u meditacijama, poglavito o muci Kristovoj, vjernošću liturgijskim činima zajednice. A pokoru da i ne spominjemo: bio je krajnje strog prema samome sebi, spavao je na golim daskama, za obrok mu je bio dovoljan komadić kruha koji bi umakao u toplu vodu, nosio je samo grubo zakrpano odijelo, uvijek bosih nogu, godinama se hranio samo jednom dnevnom, stalno je koristio kostrijet i bič. Alije bio spreman, u poslušnosti, sa slobodom duha, biti pažljiviji, šireći, kako se čita u izvještajima, zaista ljubaznu svetost. U posljednjim godinama života još je više pooštrio mrtvljenja kojima se kažnjavao i nastavio ispunjavati svoje obveze, usprkos lome što ga je pogodilo teško oboljenje nogu. Kada je 1866. Genova bila pogođena epidemijom kuge, Franjo Marija, kako zbog svoga teškoga zdravstvenog stanja nije mogao priteći u pomoć bolesnicima, prikazao je svoj život za pobjedu nad zaraznom bolešću. Umro je nakon tri dana bolesti, 17. rujna 1866. i, istodobno, prema nekim izvorima iz toga doba, broj smrtnih slučajeva od kuge počeo je opadati. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 30. lipnja 1929., a Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962.

Početak godine postulature u Varaždinu

U ponedjeljak, 19. rujna 2016., na spomendan sv. Franje Marije iz Camporossa, kapucina, započela je u kapucinskom samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu prva godina postulature. Obred primanja postulanata vodio je fra Jure Šarčević, provincijalni ministar hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, u prisutnosti braće iz zajednice i fra Josipa Stankovića. Prvu godinu postulature započela su četvorica kandidata: Valentino Radaš, Ivan Horvat, Danijel Pavlić i Vladimir Sabo. Preporučujemo ih u Vaše molitve.

Photos from Franjevci kapucini's post

Svečana proslava sv. Pia iz Pietrelcine u kapucinskom samostanu u Varaždinu Svečanom misom u 19 sati u petak, 23. rujna, u kapucinskoj crkvi Presvetog Trojstva u Varaždinu proslavit će se blagdan sv. Pia iz Pietrelcine. U ovoj Godini Milosrđa, u kojoj je uz sv. Leopolda Bogdana Mandića zaštitnik i sv. Pio iz Pietrelcine, uz već postojeće relikvije sv. Leopolda Mandića, bit će u kapucinskoj crkvi na trajno štovanje postavljene i relikvije sv. Pia iz Pietrelcine. Nakon mise u 19 sati vjernici će moći osobno štovati relikvije sv. Pia iz Pietrelcine koje će nakon toga biti postavljene na stalno mjesto u crkvi. Kao duhovna priprava za ovaj događaj od 20. do 22. rujna bit će trodnevnica koja će početi molitvom u 18,30 i završiti misom u 19 sati. Zadnji dan trodnevnice završit će klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

100. obljetnica smrti fra Augustina Dragana Dujmušića 1916. - 201

Varaždin, (IKA) - Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kapucinski samostan u Varaždinu priredili su obilježavanje stote obljetnice smrti kapucina i pjesnika Augustina Dragana Dujmušića koji je pokopan u kapucinskoj grobnici u Varaždinu gdje je i preminuo u 32. godini života. U četvrtak 15. rujna misu u kapucinskoj crkvi Presvetog Trojstva u Varaždinu predvodio je kancelar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, a propovijedao je kapucinski provincijal fra Jure Šarčević. Nakon mise u dvorani Božjeg naroda održan je program predstavljanja zbirke njegovih sabranih pjesama koja je izašla ovih dana u izdanju Hrvatske kapucinske provincije i nakladništvu Glasa Koncila. O zbirci i autoru govorio je provincijal Šarčević, mons. Cvitkušić predstavio je životni put tog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i kasnijeg kapucina, fra Bono Zvonimir Šagi osvrnuo se na prilike u kapucinskom samostanu u Varaždinu početkom dvadesetog stoljeća, dok je fra Juro Šimić iznio kratak prikaz sabranih pjesama Dujmušića. Provincijal Šarčević istaknuo je kako je kratak zemaljski život kapucina, kulturnog djelatnika i pjesnika malo poznat crkvenoj i kulturnoj javnosti te ga se ovim djelom želi otrgnuti od zaborava i približiti današnjim i budućim naraštajima. Rođen je u Gradačcu u Bosanskoj Posavini 6. listopada 1884. godine. Već zarana počeo je pisati i objavljivati svoje radove te je osjetio duhovni poziv. Za svećenika Sarajevske nadbiskupije zaređen je 1907. godine, no zbog velikih problema s alkoholom otpušten je te je daljnji angažman pronašao uz pomoć krčkog biskupa Antuna Mahniča kao glavni urednik "Pučkog prijatelja". Djelujući na riječkom području počeo je s kontaktima s hrvatskim kapucinima te je u novicijat u Varaždinu stupio 1912. godine dobivši ime Augustin. Bio je začetnik tzv. „Svete vojske" u borbi protiv alkohola, s kojim je i osobno imao značajne teškoće, a shrvan tuberkulozom preminuo je u Varaždinu na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1916. godine. Sa svojim radovima gradio je suvremeno hrvatsko katoličko pjesništvo, a uz poeziju objavio je i druge književne priloge. Premda je kratko živio, bio je požrtvovan svećenik i samozatajna bosansko-pjesnička duša. Poezija mu je bila izraz čista srca i siromaštva po evanđeoskoj riječi. Njegov životni put iznio je mons. Cvitkušić, njegov zemljak koji je dobro upoznat s Dujmušićevim životom. Napomenuo je kako su mu život obilježila dva razdoblja, u kojima je Dragan bio ispunjen mladenačkim poletom i pjesničkim čuvstvima, dok je Augustin bio posvećen ozbiljnom redovničkom životu. Nikad preboljeni gubitak majke u djetinjstvu obilježio je njegovo pjesništvo, jer joj je ispjevao najnježnije stihove, a zasigurno je utjecao i na njegove kasnije teškoće. U Rijeci je 1914. godine osnovao protualkoholno društvo "Sveta vojska" te se posvetio apstinentskom pokretu, a posljednja objavljena knjižica bila mu je "Što ćemo bez rakije?" (1916.). Predstavljajući stvaralaštvo ove profinjene duše duhovne lirike, Šimić je rekao kako njegov opus sadrži nemali broj socijalnih pjesama, pjesama pejzaža, domoljubne lirike, dječje poezije i poezije djetinjstva, budnica, refleksivne poezije kao i prigodne duhovne pjesme. Premda tematski raznolike, sve pjesme u svome temelju sadrže prepoznavanje Boga i zahvaljivanje Bogu. Ovaj istaknuti pjesnik duhovne lirike u svojim je pjesmama progovarao na narodnom jeziku rodnog kraja iz kojeg je ponikao i nadahnut duhovnim zvanjem kojeg je živio te je iza sebe ostavio brojčano skroman, ali snažan pjesnički opus. S dijelom pjesama na predstavljanju je okupljene upoznala dramska umjetnica Ljiljana Bogojević, a program, koji je vodio gvardijan Kapucinskog samostana fra Željko Cestar, upotpunio je zbor mladih Via. Zbirka "Sabrane pjesme" donosi i niz osvrta na njegov životni put i stvaralaštvo, bibliografiju te foto priloge i dokumente.

Timeline Photos

Fra Mario Berišić i fra Marin Berišić, novaci naše hrvatske kapucinske provincije koji su započeli novicijat na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u gradu Tortoni (Italija).