Torcello, Cathedral Lagune of Venice

La Biennale di Venezia Pavillion of Georgia Living Dog Among Dead Lions Commissioner: Ana Riaboshenko, on behalf of the Ministry of Culture and Monument Protection of Georgia Curator: Julian Heynen Exhibitor: Vajiko Chachkhiani

Tomislav je imao intervju na wybcx- Yale radiju

obiteljska kuća / bratina parcela je relativno velika i razuđena, smještena unutar zaseoka (uglavnom) ruralnog načina života / kuća se razvija linearno u prizemlju, to jest izravno povezana s neposrednim okolišem sukladno konkretnoj namjeni pojedinačnog pod-prostora / kuća je trodjelna, jer su korisnici baka kasnije dobi, bračni par i psi na oporavku, smješteni unutar 'psihološke klinike' / dispozicija djelova cjeline određuje načine korištenja i dostupnosti prostora parcele

obiteljska kuća / dubrava pušćanska parcela je nevelika, smještena unutar konteksta (uglavnom) reprezentativnih kuća za odmor / kuća je namijenjena stalnom boravku korisnika, tročlane obitelji: majka, otac, kćer rane tinejdžerske dobi / interesi korisnika, koji dolaze kao poželjna protuteža neizbježnoj radnoj djelatnosti, istodobno su različiti i međusobno povezani / kuća, koja se zbog nevelike parcele razvija kroz tri etaže, podijeljena je na dva paralelna toka - onaj interni obitelji i drugi namjenjen vanjskim korisnicima (prostor za radionice tai-chija u potkrovlju)

Loher.Pavelic

Tomislav je na bukureštanskom trijenalu predstavio naš projekt "Moja kućica moja slobodica"

Timeline Photos

Vezano uz projekt "Moja kućica, moja slobodica" uobličili smo sljedeći tekst, koji slijedi put od 'teorijskog' predsloja do posljedičnog 'metodološkog ključa', a koji je bio predstavljen na Bukureštanskom trijenalu „Drifting architecture – East centric architecture“. Isti projekt postao je dio predavanja o suvremenoj vernakularnoj arhitekturi u sklopu predmeta „Uvod u suvremenu arhitekturu“ prof. Ana Marie Zachariade na bukureštanskom arhitektonskom fakultetu. TOMISLAV PAVELIĆ: U TRAGANJU ZA IZGUBLJENOM PARADIGMOM - IZVJEŠĆE O PROJEKTU 'MOJA KUĆICA, MOJA SLOBODICA' U traganju za izgubljenom paradigmom '... nema sumnje, to su bili još uvijek prirodni mirisi koji su isto tako imali boju vremena kao i mirisi na susjednom polju, ali su ipak već bili kućevni, čovječji, ustajali mirisi, onaj divni izvanredni žele od sveg voća koje dozrijeva u toku cijele godine i koje je ostavilo voćnjake da bude spremljeno u ormaru; to su doduše sezonski mirisi, ali su vezani za pokućstvo i kuću, te kad vani pada solika, oni slašću topla hljeba ublažavaju oštrinu studena vremena ...' ¹ Teško je, danas i ovdje, ozbiljno se baviti arhitekturom. I dalje, naravno, nastaju izuzetna autorska djela, no, ona kao da su čudom neokrznuta stvarnošću pala iz astralnih visina među nas, takve kakvi jesmo - ustrašeni trenutkom, zbunjeni ograničenošću vlastitih mogućnosti, zbog toga frustrirani, kivni, jadni, rezignirani... jer nas vanjska zbivanja drže u stanju trajne napetosti, zato što se nesigurnost ne nalazi samo na granicama nego i kod kuće, jer svijet nije onakav kakvog smo naučili sanjati, ni na kojoj razini. Obzirom na to, nameću se pitanja - kakvu bismo arhitekturu danas trebali stvarati, tj. čemu bismo trebali težiti kad se radi o prostoru?; tko su "drugi" za koje arhitektonski djelujemo?; tko sam ja, "ovlašteni arhitekt", koji moram naći odgovore na ta pitanja? Posve je suvišno, no valja ponavljati - nema, danas i ovdje, istinski važećih "aksioma" ni za stvaranje ni za vrednovanje arhitekture. Točnije, nema aksioma koji se ne bi kompromitirali. Zakonski okvir za to ne može biti dovoljno jamstvo, tim prije što se prečesto mijenja, a pritom se sve više odmiče od stvarnosti koja je postala balast, nedostojna onih koji bi o njoj trebali voditi računa jer su za to dobili mandat. Zato, sasvim je opravdano pitati se o paradigmi vlastitog profesionalnog djelovanja. To je uistinu nužno jer izostanak istinske povezanosti, u strukovne udruge i društvene zajednice, smisao čini osobnom stvari, tj. relativnim. Teren za prakticiranje arhitekture postao je zato klizak, ako arhitekturu definiramo kao društveno važnu djelatnost u prostoru. Dakle, ako odbijamo prihvatiti svoja arhitektonska djela kao samodostatna, izdvojena iz ukupnosti mjesta i vremena, odgovor na pitanje smisla vlastitog profesionalnog djelovanja mora nam postati prioritet. Obzirom na postavljeni cilj, ovaj tekst nastoji odrediti stvaran opseg arhitektonskih mogućnosti i nemogućnosti. Pokušaj je to određenja učinkovite radne pozicije arhitekta-projektanta, tj. metodologije projektiranja. Zbog toga je ovaj tekst ponajprije osobni iskaz, organiziran kao kronološko izvješće o tome kako smo Robert Loher i ja došli do projekta Moja kućica, moja slobodica te, na koji je način on zaživio kad je iz konceptualno-kritičkog okvira kongresne prakse prešao u našu radnu svakodnevicu. Kako je došlo do projekta? Ključna je bila 2012. godina. Tada je, u Hrvatskoj, na snagu stupio Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, kojim se omogućila legalizacija (gotovo svih) zgrada izgrađenih izvan sustava, tj. bez građevnih dozvola. Iz očitih razloga i na vrijeme, arhitektonska struka je rezolutno prosvjedovala, no to nije spriječilo pa čak niti odgodilo provedbu Zakona. Premda je bilo jasno da je "nelegalnih" zgrada mnogo, nitko nije očekivao suočenje s činjenicom da je u zemlji s tek nešto više od 4.000.000 stanovnika nezakonito izgrađeno više od 700.000 zgrada. Zakonska procedura je takva da za legalizaciju svojih "prostornih grijeha" građani moraju angažirati ovlaštene arhitekte, tj. moraju investirati u izradu propisane tehničke dokumentacije. Budući da se provedba Zakona događa u doba duboke gospodarske krize, koja je među prvima pogodila arhitekte, struka je ipak, neovisno od vlastitog javnog prosvjeda, potiho prihvatila pruženu ruku spasa pa preživljava. Dakle, što smo to mi, hrvatski arhitekti, svojim "ovlaštenim potpisom" legalizirali? Konkretno, jer to je trenutno sfera zanimanja Roberta Lohera i mene, kakve su to obiteljske kuće kojima smo "dali blagoslov"? Očito, prosječni hrvatski građanin ne treba arhitekta kad si gradi kuću, tj. vlastiti dom. Ipak, u duhu opće "legalističnosti", da bi ta obiteljska kuća bila legalna svatko prvo mora za njenu gradnju ishoditi građevnu dozvolu, a za to je potreban glavni projekt, izradu kojeg povjerava glavnom projektantu, koji je ovlašteni arhitekt (prema Zakonu o građenju). Dakle, da biste legalno živjeli u vlastitoj kućici s vlastitom slobodicom, u vaš se život mora uplesti arhitekt. Ponekad, rijetko, to je prijatelj. Najčešće, to je stranac s ovlaštenjem, koji o vama i vašim stvarnim prostornim potrebama nema pojma. Tržišno gledano, čini se da za arhitekte stanje ne može biti bolje jer sad je svatko u Hrvatskoj potencijalni klijent. Ipak, teško je zamisliti da će sad, odjednom, građani Hrvatske masovno tražiti arhitektonske usluge po mjeri. Zbog toga smo si mi postavili hipotetski zadatak - da osmislimo i oblikujemo tipiziranu obiteljsku kuću za anonimnog hrvatskog naručitelja, tj. za bilo koga i za bilo koju lokaciju u državi. Obzirom da u Hrvatskoj prema lokalnim datostima prevladavaju tri osnovna tipa, odlučili smo razviti tri modela kuće, a naglasak smo stavili na "sjeverni kontinentalni tip" jer smo s time najbolje upoznati. Kad se projektira tipizirana obiteljska kuća onda se postavlja pitanje parametara - na osnovu čega osmisliti takvu kuću? Moglo bi se, školski, razvijati tip koji raste sukladno povećanju kvadrature prostora, no to bi uvijek vuklo na stranu tradicionalno shvaćene obitelji, ali također i prema apriornom prihvaćanju ispravnosti projektantske "kuharice" Bauhausa. Stvarno je pitanje - možemo li uspješno projektirati kuću za nekoga koga ne poznajemo, a pritom ga/ju ne možemo (lakonski) staviti u jednu od projektantskih "ladica"? Stereotipne interpretacije osnovnih načela više se ne podrazumijevaju, jer se ne potvrđuju, mada se ni ne opovrgavaju, nego žive u suživotu koji je vrlo napet. Zbog toga, da bismo mogli ponuditi smisleno i primjenjivo arhitektonsko rješenje ovog "teoretskog" problema, analizirali smo stanje na terenu (za što je legalizacijski proces dao više nego dovoljno građe). Ovo su naši zaključci: 1. poriv prema posjedovanju vlastite kuće duboko je ukorijenjen - to je ovdašnji imperativ, jer je konačna potvrda osobne "realiziranosti", osim što je simbolično jamstvo osobne "slobode" 2. kuće (uglavnom) ne zadovoljavaju stvarne prostorne potrebe korisnika, jer se grade bez jasnog stajališta o sadašnjim i bez projekcije budućih 3. kuće su istodobno "tradicionalne" i "moderne" - budući da su oba usmjerenja podjednako neutemeljena, one uistinu nisu ni jedno od toga 4. suvremene tehnologije građenja apriorno se odbacuje ili prihvaća, bez kritičke svijesti o njihovim istinskim vrlinama i manama, tj. smislu korištenja - gradi se (uglavnom) nestručno, nesustavno - kuće su (uglavnom) loše kvalitete izvedbe 5. za tradicijske tehnologije i metode građenja vrijedi isto, s time što je tu proces odbacivanja praćen onim zaborava, zbog čega je (gotovo) bespovratan 6. uzrok navedenim pojavama je suvremena težnja prema samoodređenju, koje se shvaća neovisno od svih vanjskih datosti - odbačena su iskustvena i tradicijska znanja o prirodi mjesta i vlastitom odnosu prema tom mjestu Na osnovu ovih zaključaka, donijeli smo temeljna načela ovog projekta: 1. kuća (kao arhitektonski preduvjet doma) je materijalna i simbolična vrijednost po sebi, a definira se ostvarenim kubičnim metrima stambenog prostora (sukladno Zakonu o građenju) 2. unutrašnjost kuće mora biti minimalno uvjetovana, tj. mora biti maksimalno prilagodljiva promjenama životnih okolnosti stanara i/ili definiciji zajednice koja živi u kući 3. veličine pojedinačnih prostornih segmenata i kuće u cjelini moraju biti umjerene 4. tehnologija građenja mora biti sukladna skromnim lokalnim uvjetima: strukturalni (nosivi) sustav mora biti elementaran - građevna načela i detalji moraju biti jednostavni i tehnički logični - aktualna tema energetske učinkovitosti mora se shvatiti kao kritički proces propitivanja načela i konkretnih rješenja 5. anonimna tradicijska arhitektura, kao vrijedan (mada disfunkcionalan) zatečeni pred-sloj, mora biti referentna polazna točka Svojim bitnim svojstvima, kuća u tradicijskoj arhitekturi ista je kao kuća na dječjim crtežima. Obje su elementarne, određene minimalnom ekspresijom uz maksimalnu jasnoću odnosa -jasno je što je unutra, a što je vani - zato što su utemeljene u sebi te kuće su prilagodljive svemu izvan sebe. Zbog toga, može ih se shvatiti racionalnima, na intuitivnoj razini. Kod kuća tradicijske arhitekture je najdivnije (do projektantske grižnje savjesti) to što su one uvijek i neizostavno štedljive, čak i kad su prostorno bogate. Dokaz tome jest to što se bez stvarnog razloga ništa bitno ne događa na njihovom fizičkom tijelu. Najmudrije kod tih kuća jest to što se one ničega ne srame, ni jednog svog ili udomljenog "prljavog detalja" – oluk je oluk, zahod je zahod, a peć je središte kućnog svemira (kao na dječjim crtežima). Takav stupanj mudrosti osniva se na fascinantnoj činjenici da su te kuće uvijek sazdane prema načelu Zlatnoga reza; a ako nisu, onda je to očit otklon koji potvrđuje pravilo. Premda mi na njima to načelo iščitavamo prvenstveno vizualno, kroz zapaženi matematički odnos dimenzija volumena, ono se uistinu potvrđuje iznutra. Odatle, te kuće izrastaju nečujnim ritmom inicijalne spirale, materijalizirajući se zbog toga na način koji mi doživljavamo kao harmoniju. O projektu Model Krenuli smo od apstraktnog tlocrta kuće, kvadrata dimenzije stranica 9 metara. Tu početnu dimenziju 'propustili' smo kroz 'filtar' Zlatnoga reza (sukladno referenci) te smo dobili operativne veličine naše kuće: 9,00 - 5,55 - 3,45 - 2,10 - 1,35 - 0,75 - 0,60 metara. Odlučili smo da naša kuća mora biti prizemnica izduženog oblika, s dvostrešnim krovom, a za njenu bočnu širinu usvojili smo dimenziju od 5,55 metara. Uskoća kuće dozvolila nam je reduciranje nosivih linija na obodne zidove, zbog čega tlocrt kuće može biti posve slobodan. Po vertikali, kuću smo strukturalno podijelili na dva nejednaka dijela - donji visine 3,45 i gornji 2,10 metara. Donji dio je 'težak' (zid od opeke), a gornji 'lagan' (dvostrešni drveni krov s tradicionalnim pokrovom). Iz dimenzija poprečnog presjeka formirali smo osnovnu prostornu jedinicu kuće, tlocrtnih dimenzija 5,55 x 3,45 metara. Linijskim povezivanjem četiriju osnovnih jedinica dobili smo konačni tlocrt kuće, dimenzija 5,55 x 13,80 metara. To je jedinstven prostor (bruto) tlocrtne površine 76,60 četvornih metara, što se može udvostručiti korištenjem potkrovnog prostora, ako se između jakih drvenih greda postavljenih na spojevima prostornih jedinica umetne drvena međukatna konstrukcija. Nastalo prizemlje i potkrovlje su visine 2,77 metara (koja je u slučaju potkrovlja maksimalna). Položaji otvora u obodnim zidovima kuće (tj. na pročeljima) određuju se u pravilnom ritmu, neutralno – svaki segment zida svake prostorne jedinice dobiva otvor, koji se postavlja u os pripadajuće duljine zida. Veličina otvora (vrata ili prozora) određuje se maksimalnom dimenzijom, 1,35 x 2,10 metara. Unutar okomice zida otvori se pozicioniraju tako da se na spoju unutarnjeg i vanjskog prostora oblikuje prag, visine 15 centimetara, kao jasan prelazni element. Kuća se gradi najdostupnijim gradbenim sredstvima, tj. tako da ju svaki lokalni građevinski poduzetnik može izvesti. Naseljeni model (tri hipotetska scenarija) Očito, 'kuća i dom su dva različita pojma – kuća je materijalna, prostorna i arhitektonska koncepcija, dok je dom jedinstven okoliš i proizvod samog čina stanovanja. Dom je nabijen subjektivnim značenjima, simbolima, uspomenama i slikama. Dom je zbroj osobnih rituala, navika, ritmova i rutina svakodnevnog života. U svakom smislu riječi, dom je produžetak svojih stanara. Posljedično, dom ne može biti predmet arhitektonskog projekta, jer se posvećuje stvarnim činom nastanjivanja.' ² Nenaseljena, naša kuća je jedino fizička činjenica - "materijalna i simbolička vrijednost po sebi". Svojom pojavnošću, kuća potvrđuje svoju tvarnost - crijep je crijep, žbuka je žbuka, itd. Isto vrijedi za razlog i način uporabe pojedinačnog elementa, koji je uvijek doslovan. Mi ne vidimo dilemu u starom pitanju "umjetnost ili život?", barem kad se radi o arhitekturi – život uvijek mora imati prvenstvo, a arhitektura je tu sekundarna, tj. arhitektura je primijenjena umjetnost. Ili, zato što dijelimo stajalište Juhanija Pallasmae o različitosti pojmova kuća i dom², tj. projektant i stanar, odlučili smo da ne donosimo projektantske odluke koje ne možemo donijeti. Drugim riječima - budući da nam je klijent hipotetski, a mi uvažavamo prvenstvo njegovih stvarnih (mada nepoznatih) potreba, mi, kao projektanti, ne možemo odlučivati o stvarima koje su arhitektonski manje važne (ili nevažne), a za stanara mogu biti bitne, poput toga kakva je spavaća soba. Može li se kuća (kao fizički okvir nečijeg života, tj. arhitektonski preduvjet doma) odrediti samo strukturalno? Drugim riječima, može li kuća biti cjelovita i jasna prostorna misao ako se svodi na prostornu konfiguraciju, tj. na određenje osnovnih odnosa unutar i oko postavljenog fizičkog okvira? Naše mišljenje je da može, ako se uspije prostorno artikulirati dijagram rutina ukućana, a pritom odrediti njihov odnos prema fizičkom okolišu. Provjerili smo to pomoću triju hipotetskih scenarija, s tri inačice razvoja osnovnog modela kuće. Projekti nakon projekta (paradigma?) Krajem 2013. godine, projekt je predstavljan na 4. Kongresu hrvatskih arhitekata u Osijeku, u sklopu panel diskusije o low-tech gradnji. Budući da je bio glavni medijski pokrovitelj, nacionalni dnevni list je tijekom održavanja kongresa svakog dana predstavljao jedan projekt, a jedan je bio Moja kućica, moja slobodica. Premda smo u danima nakon objave članka bili zatrpani upitima, nijedan nije urodio "udomljenjem" izvornog modela kuće. Ipak, potaknuta više sukladnošću načina razmišljanja nego izravnom primjenjivošću modela, dogovorena je suradnja s klijentima koji su naručili razmjerno složen projekt - zamjenu nekoliko povezanih zgrada (cjelinu tradicionalnog slavonskog seoskog domaćinstva) s kućom složene strukture za povremeni boravak dviju obitelji. Neizravno, projekt Moja kućica, moja slobodica nastavio je tako živjeti u našoj dnevnoj praksi. Odonda smo sve slične narudžbe - a bilo ih je još tri, redom u ruralnim područjima sjeverne Hrvatske - projektirali metodološkim "ključem" Kućica. Vraća nas taj "ključ" nazad na početak ovoga teksta, tj. na pitanje paradigme arhitektonske djelatnosti, danas i ovdje. Da bi se moglo doseći, makar osobno, paradigmu, nužna je spoznaja koja je sposobna izlučiti pouku. Naša pouka je o relativnosti projektantskog mandata - osim u domeni znanja o strukturiranju prostora i dovođenju komplementarnih domena unutra i vani u jasan i smislen odnos. Sve izvan tako elementarno definirane domene arhitekture, a prvenstveno haptička svojstva doma, mora iznova postati stvarna domena stanara, korisnika (da se još jednom vratimo do J.P.). U protivnom, ako mi moramo smišljati "atrakcije", onda mi odabiremo kritičko stajalište koje kaže da se u doba hipertrofije oblika i značenja mora primijeniti (gotovo iz dvostrano terapeutskih razloga) tautološki pristup - gola tvarnost. Zbog toga jedino što može biti paradigmatsko u bavljenju arhitekturom danas i ovdje jest spoznaja da život, uistinu i neupitno, mora imati prvenstvo, a arhitektura mu može (jer je primijenjena umjetnost) pomoći ili odmoći; ponekad, dragocjeno rijetko, arhitektura uspije biti nadahnuti sugovornik domu. Zato suvremena arhitektura mora prestati voditi monolog, mora prestati smišljati senzacije i kočoperiti se vlastitom važnošću, te se mora otvoriti za dijalog, za stvarnu razmjenu za stvarnim sugovornicima. To je pokušaj koji zahtjeva (kao nužan mada ne i dovoljan uvjet) arhitektonsku skromnost, oblikovni asketizam i konstrukcijski purizam kako bi arhitektura, namijenjena nekom nepoznatom negdje, uistinu mogla doseći snagu pećine, tj. prostorne konfiguracije unutar koje će netko stvoriti si gnijezdo, u Bachelardovom smislu. ¹ Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom, Put k Swannu, Combray ² Robert McCarter i Juhani Pallasmaa: Understanding Architecture, uvodni esej J.P. 3 Gaston Bachelard: Poetika prostora

Drifting Architecture » East-Centric Architecture

tomislav pavelić je izabran u sekciji "critical discourse" s esejem "In Search of a Lost Paradigm". www.east-centricarch.eu/triennale/home/drifting

Drifting Architecture » East-Centric Architecture

robert j. loher sudjeljuje na zajedničkoj izložbi "drifting architecture" s projektom "obnove rossijeve kolibe u nacionalnom parku sjeverni velebit", koju je realizirao zajedno s ivanom juretićem. ostali sudionici iz hrvatske su: skroz, radionica arhitekture i vanja ilić, ivanišin/kabashi arhitekti, brigada. http://www.east-centricarch.eu/triennale/home/drifting

loher.pavelic goes bucharest!

Stvarnost prostora :: Hrvatski radio

HR3, emisija Stvarnost prostora (između poetike i politike), srijedom u 16h Današnjom emisijom počinjemo serijal s temom 'reuse', tj. 'prenamjena i ponovna uporaba'. Potaknuti pitanjem 'je li etično više graditi?', rumunjskog filozofa Bogdana Ghia, pitamo se o održivosti modernističke paradigme vječnog progresa putem širenja. Zbog toga ćemo u idućim emisijama razgovarati s onima koji se u svom radu intenzivno bave zatečenim – postojećim zgradama, urbanim cjelinama i društvenim procesima koji nastaju i razvijaju se unutar danih prostornih mogućnosti. Serijal ćemo zaokružiti razgovorom s Anne Lacaton, iz francuskog arhitektonskog ureda Lacaton/Vassal, čiji ćemo rad predstaviti - ne samo zbog njihova specifičnog odnosa prema zatečenom arhitektonskom pred-sloju, nego zato što su Lacaton/Vassal svojim projektima, a pogotovo realizacijama, otvorili vrata drukčijem promišljanju arhitekture. linkovi (slušaonica - radio na zahtjev): dinko peračić - http://radio.hrt.hr/ep/stvarnost-prostora/161748/ maruša zorec - http://radio.hrt.hr/aod/stvarnost-prostora/161760/