Text of J.K. Rowling’s speech 'The Fringe Benefits of Failure, and the Importance of Imagination' June 5, 2008 | Popular By J.K. Rowling, Copyright J.K. Rowling Email Twitter Facebook Text as delivered. President Faust, members of the Harvard Corporation and the Board of Overseers, members of the faculty, proud parents, and, above all, graduates. The first thing I would like to say is ‘thank you.’ Not only has Harvard given me an extraordinary honour, but the weeks of fear and nausea I have endured at the thought of giving this commencement address have made me lose weight. A win-win situation! Now all I have to do is take deep breaths, squint at the red banners and convince myself that I am at the world’s largest Gryffindor reunion. Delivering a commencement address is a great responsibility; or so I thought until I cast my mind back to my own graduation. The commencement speaker that day was the distinguished British philosopher Baroness Mary Warnock. Reflecting on her speech has helped me enormously in writing this one, because it turns out that I can’t remember a single word she said. This liberating discovery enables me to proceed without any fear that I might inadvertently influence you to abandon promising careers in business, the law or politics for the giddy delights of becoming a gay wizard. You see? If all you remember in years to come is the ‘gay wizard’ joke, I’ve come out ahead of Baroness Mary Warnock. Achievable goals: the first step to self improvement. Actually, I have wracked my mind and heart for what I ought to say to you today. I have asked myself what I wish I had known at my own graduation, and what important lessons I have learned in the 21 years that have expired between that day and this. I have come up with two answers. On this wonderful day when we are gathered together to celebrate your academic success, I have decided to talk to you about the benefits of failure. And as you stand on the threshold of what is sometimes called ‘real life’, I want to extol the crucial importance of imagination. These may seem quixotic or paradoxical choices, but please bear with me. Looking back at the 21-year-old that I was at graduation, is a slightly uncomfortable experience for the 42-year-old that she has become. Half my lifetime ago, I was striking an uneasy balance between the ambition I had for myself, and what those closest to me expected of me. I was convinced that the only thing I wanted to do, ever, was to write novels. However, my parents, both of whom came from impoverished backgrounds and neither of whom had been to college, took the view that my overactive imagination was an amusing personal quirk that would never pay a mortgage, or secure a pension. I know that the irony strikes with the force of a cartoon anvil, now. So they hoped that I would take a vocational degree; I wanted to study English Literature. A compromise was reached that in retrospect satisfied nobody, and I went up to study Modern Languages. Hardly had my parents’ car rounded the corner at the end of the road than I ditched German and scuttled off down the Classics corridor. I cannot remember telling my parents that I was studying Classics; they might well have found out for the first time on graduation day. Of all the subjects on this planet, I think they would have been hard put to name one less useful than Greek mythology when it came to securing the keys to an executive bathroom. I would like to make it clear, in parenthesis, that I do not blame my parents for their point of view. There is an expiry date on blaming your parents for steering you in the wrong direction; the moment you are old enough to take the wheel, responsibility lies with you. What is more, I cannot criticise my parents for hoping that I would never experience poverty. They had been poor themselves, and I have since been poor, and I quite agree with them that it is not an ennobling experience. Poverty entails fear, and stress, and sometimes depression; it means a thousand petty humiliations and hardships. Climbing out of poverty by your own efforts, that is indeed something on which to pride yourself, but poverty itself is romanticised only by fools. What I feared most for myself at your age was not poverty, but failure. At your age, in spite of a distinct lack of motivation at university, where I had spent far too long in the coffee bar writing stories, and far too little time at lectures, I had a knack for passing examinations, and that, for years, had been the measure of success in my life and that of my peers. I am not dull enough to suppose that because you are young, gifted and well-educated, you have never known hardship or heartbreak. Talent and intelligence never yet inoculated anyone against the caprice of the Fates, and I do not for a moment suppose that everyone here has enjoyed an existence of unruffled privilege and contentment. However, the fact that you are graduating from Harvard suggests that you are not very well-acquainted with failure. You might be driven by a fear of failure quite as much as a desire for success. Indeed, your conception of failure might not be too far from the average person’s idea of success, so high have you already flown. Ultimately, we all have to decide for ourselves what constitutes failure, but the world is quite eager to give you a set of criteria if you let it. So I think it fair to say that by any conventional measure, a mere seven years after my graduation day, I had failed on an epic scale. An exceptionally short-lived marriage had imploded, and I was jobless, a lone parent, and as poor as it is possible to be in modern Britain, without being homeless. The fears that my parents had had for me, and that I had had for myself, had both come to pass, and by every usual standard, I was the biggest failure I knew. Now, I am not going to stand here and tell you that failure is fun. That period of my life was a dark one, and I had no idea that there was going to be what the press has since represented as a kind of fairy tale resolution. I had no idea then how far the tunnel extended, and for a long time, any light at the end of it was a hope rather than a reality. So why do I talk about the benefits of failure? Simply because failure meant a stripping away of the inessential. I stopped pretending to myself that I was anything other than what I was, and began to direct all my energy into finishing the only work that mattered to me. Had I really succeeded at anything else, I might never have found the determination to succeed in the one arena I believed I truly belonged. I was set free, because my greatest fear had been realised, and I was still alive, and I still had a daughter whom I adored, and I had an old typewriter and a big idea. And so rock bottom became the solid foundation on which I rebuilt my life. You might never fail on the scale I did, but some failure in life is inevitable. It is impossible to live without failing at something, unless you live so cautiously that you might as well not have lived at all – in which case, you fail by default. Failure gave me an inner security that I had never attained by passing examinations. Failure taught me things about myself that I could have learned no other way. I discovered that I had a strong will, and more discipline than I had suspected; I also found out that I had friends whose value was truly above the price of rubies. The knowledge that you have emerged wiser and stronger from setbacks means that you are, ever after, secure in your ability to survive. You will never truly know yourself, or the strength of your relationships, until both have been tested by adversity. Such knowledge is a true gift, for all that it is painfully won, and it has been worth more than any qualification I ever earned. By John Michael Baglione, Harvard Correspondent | September 14, 2016 | Editor's Pick Audio/Video > So given a Time Turner, I would tell my 21-year-old self that personal happiness lies in knowing that life is not a check-list of acquisition or achievement. Your qualifications, your CV, are not your life, though you will meet many people of my age and older who confuse the two. Life is difficult, and complicated, and beyond anyone’s total control, and the humility to know that will enable you to survive its vicissitudes. Now you might think that I chose my second theme, the importance of imagination, because of the part it played in rebuilding my life, but that is not wholly so. Though I personally will defend the value of bedtime stories to my last gasp, I have learned to value imagination in a much broader sense. Imagination is not only the uniquely human capacity to envision that which is not, and therefore the fount of all invention and innovation. In its arguably most transformative and revelatory capacity, it is the power that enables us to empathise with humans whose experiences we have never shared. One of the greatest formative experiences of my life preceded Harry Potter, though it informed much of what I subsequently wrote in those books. This revelation came in the form of one of my earliest day jobs. Though I was sloping off to write stories during my lunch hours, I paid the rent in my early 20s by working at the African research department at Amnesty International’s headquarters in London. There in my little office I read hastily scribbled letters smuggled out of totalitarian regimes by men and women who were risking imprisonment to inform the outside world of what was happening to them. I saw photographs of those who had disappeared without trace, sent to Amnesty by their desperate families and friends. I read the testimony of torture victims and saw pictures of their injuries. I opened handwritten, eye-witness accounts of summary trials and executions, of kidnappings and rapes. Many of my co-workers were ex-political prisoners, people who had been displaced from their homes, or fled into exile, because they had the temerity to speak against their governments. Visitors to our offices included those who had come to give information, or to try and find out what had happened to those they had left behind. I shall never forget the African torture victim, a young man no older than I was at the time, who had become mentally ill after all he had endured in his homeland. He trembled uncontrollably as he spoke into a video camera about the brutality inflicted upon him. He was a foot taller than I was, and seemed as fragile as a child. I was given the job of escorting him back to the Underground Station afterwards, and this man whose life had been shattered by cruelty took my hand with exquisite courtesy, and wished me future happiness. And as long as I live I shall remember walking along an empty corridor and suddenly hearing, from behind a closed door, a scream of pain and horror such as I have never heard since. The door opened, and the researcher poked out her head and told me to run and make a hot drink for the young man sitting with her. She had just had to give him the news that in retaliation for his own outspokenness against his country’s regime, his mother had been seized and executed. Every day of my working week in my early 20s I was reminded how incredibly fortunate I was, to live in a country with a democratically elected government, where legal representation and a public trial were the rights of everyone. Every day, I saw more evidence about the evils humankind will inflict on their fellow humans, to gain or maintain power. I began to have nightmares, literal nightmares, about some of the things I saw, heard, and read. And yet I also learned more about human goodness at Amnesty International than I had ever known before. Amnesty mobilises thousands of people who have never been tortured or imprisoned for their beliefs to act on behalf of those who have. The power of human empathy, leading to collective action, saves lives, and frees prisoners. Ordinary people, whose personal well-being and security are assured, join together in huge numbers to save people they do not know, and will never meet. My small participation in that process was one of the most humbling and inspiring experiences of my life. Unlike any other creature on this planet, humans can learn and understand, without having experienced. They can think themselves into other people’s places. Of course, this is a power, like my brand of fictional magic, that is morally neutral. One might use such an ability to manipulate, or control, just as much as to understand or sympathise. And many prefer not to exercise their imaginations at all. They choose to remain comfortably within the bounds of their own experience, never troubling to wonder how it would feel to have been born other than they are. They can refuse to hear screams or to peer inside cages; they can close their minds and hearts to any suffering that does not touch them personally; they can refuse to know. I might be tempted to envy people who can live that way, except that I do not think they have any fewer nightmares than I do. Choosing to live in narrow spaces leads to a form of mental agoraphobia, and that brings its own terrors. I think the wilfully unimaginative see more monsters. They are often more afraid. What is more, those who choose not to empathise enable real monsters. For without ever committing an act of outright evil ourselves, we collude with it, through our own apathy. One of the many things I learned at the end of that Classics corridor down which I ventured at the age of 18, in search of something I could not then define, was this, written by the Greek author Plutarch: What we achieve inwardly will change outer reality. That is an astonishing statement and yet proven a thousand times every day of our lives. It expresses, in part, our inescapable connection with the outside world, the fact that we touch other people’s lives simply by existing. But how much more are you, Harvard graduates of 2008, likely to touch other people’s lives? Your intelligence, your capacity for hard work, the education you have earned and received, give you unique status, and unique responsibilities. Even your nationality sets you apart. The great majority of you belong to the world’s only remaining superpower. The way you vote, the way you live, the way you protest, the pressure you bring to bear on your government, has an impact way beyond your borders. That is your privilege, and your burden. If you choose to use your status and influence to raise your voice on behalf of those who have no voice; if you choose to identify not only with the powerful, but with the powerless; if you retain the ability to imagine yourself into the lives of those who do not have your advantages, then it will not only be your proud families who celebrate your existence, but thousands and millions of people whose reality you have helped change. We do not need magic to change the world, we carry all the power we need inside ourselves already: we have the power to imagine better. I am nearly finished. I have one last hope for you, which is something that I already had at 21. The friends with whom I sat on graduation day have been my friends for life. They are my children’s godparents, the people to whom I’ve been able to turn in times of trouble, people who have been kind enough not to sue me when I took their names for Death Eaters. At our graduation we were bound by enormous affection, by our shared experience of a time that could never come again, and, of course, by the knowledge that we held certain photographic evidence that would be exceptionally valuable if any of us ran for Prime Minister. So today, I wish you nothing better than similar friendships. And tomorrow, I hope that even if you remember not a single word of mine, you remember those of Seneca, another of those old Romans I met when I fled down the Classics corridor, in retreat from career ladders, in search of ancient wisdom: As is a tale, so is life: not how long it is, but how good it is, is what matters. I wish you all very good lives. Thank-you very much. 15.849 – 8,80 – 310 kn Do 27.10.

J.K Rowling u svom govoru koji ovdje prenosimo i u hrvatskom prijevodu prepoznaje vrijednost učenja iz iskustva neuspjeha i snage mašte. U tom duhu RAND želi blagoslovljenu novu 2018. godinu svim simpatizerima, volonterima, suradnicama i suradnicima te prijateljima i prijateljicama: Razne prednosti neuspjeha i važnost mašte Predsjedniče Faust, članovi Harvardske korporacije i Nadzornog odbora, članovi fakulteta, ponosni roditelji, i prije svega, diplomanti. Prvo što bih htjela reći je "hvala". Ne samo da mi je Harvard ukazao izvanrednu čast, nego mi je dao i tjedne straha i mučnina koje sam pretrpjela čim bih pomislila da ću držati ovaj govor što je uzrokovalo i gubitak kojeg kilograma. Situacija pobjednik – pobjednik! Sada moram samo duboko udahnuti, zuriti u crvene zastave i uvjeriti se da sam na najvećem svjetskom sastanku Gryffindora. Držati uvodni govor je velika odgovornost; ili sam pomislila, vratio me u vrijeme mojeg polaganja diplome. Tog dana bila je uvodničarka istaknuta britanska filozofkinja, barunica Mary Warnock. Razmišljanje o njenom govoru pomoglo mi je jako puno u pisanju mog govora, jer se ispostavilo da se ne mogu sjetiti ni jedne riječi koju je rekla. Ovo oslobađajuće otkriće omogućilo mi je da nastavim bez straha od toga da ću možda nehotice utjecati na vas da napustite svoje perspektivne karijere u ekonomiji, pravosuđu ili politici zbog neodoljivog užitka da postanete gay čarobnjak. Vidite? Ako je sve čega se budete sjećali u godinama koje dolaze šala o 'gay čarobnjaku', napravila sam više od barunice Mary Warnock. Ostvarivi ciljevi: prvi korak u vlastitom usavršavanju. Zapravo, razbila sam glavu i srce razmišljajući što ću vam danas reći. Pitala sam se što bih željela da sam bila znala na vlastitoj proslavi diplome, i koje su važne lekcije koje sam naučila tijekom 21 godine koje su protekle između tog dana i ovoga. Našla sam dva odgovora. Na ovaj divan dan kada smo se okupili kako bi slavili vaš akademski uspjeh, odlučila sam razgovarati s vama o prednostima neuspjeha. I dok stojite na pragu onoga što se ponekad zove "stvarni život“ želim veličati ključnu važnost mašte To može izgledati kao donkihotovski ili paradoksalni odabir, ali molim vas poslušajte me. Gledajući unatrag na 21-godišnjakinju koja sam bila na proslavi diplome, pomalo je neugodan osjećaj za 42-godišnjakinju koja je od te djevojke postala. Prije polovice moga života, držala sam nelagodnu ravnotežu između ambicije koju sam gajila o sebi i očekivanja koja su imali od mene moji najbliži. Bila sam uvjerena da je jedina stvar koju sam uvijek željela raditi- pisati romane. Međutim, moji roditelji su oboje bili siromašnog porijekla i nijedan nije studirao, shvatili su da je moja pretjerana mašta bila zabavna osobina ali nikada se njome ne bi osigurala zarada da se otplati hipoteku na kuću ili osigura mirovina. Znam da ovo zvuči kao žešća ironija sada. Tako su se nadali da ću upisati stručni smjer; Htjela sam studirati englesku književnost. Postigli smo kompromis koji, unazad gledajući, nikad nikoga nije zadovoljio i na kraju sam upisala studij modernih jezika. Jedva da je auto mojih roditelja zamakao iza zavoja na kraju ceste, ostavila sam studij njemačkog i skrenula niz hodnik prema klasicima. Ne sjećam se da sam svojim roditeljima rekla da studiram klasičnu filologiju; možda su prvi put saznali na dan diplomskog. Od svih tema na ovom planetu, mislim da bi bilo teško navesti ijednu koja je manje korisna od grčke mitologije kada treba osigurati status u društvu. Željela bih jasno naglasiti, u zagradi, da ne krivim svoje roditelje za njihov način gledanja. Postoji rok trajanja za optuživanje roditelja zbog vlastitog kretanja u pogrešnom smjeru; u trenutku kada ste dovoljno stari da preuzmete kormilo, odgovornost leži na vama. Štoviše, ne mogu kritizirati svoje roditelje za to da su se nadali da nikad neću doživjeti siromaštvo. Bili su sami siromašni, a ja sam od tada doživjela kako je biti siromašna, i sasvim se slažem s njima da to nije nimalo plemenito iskustvo. Siromaštvo podrazumijeva strah i stres, a ponekad i depresiju; to znači tisuću sitnih poniženja i teškoća. Penjanje iz siromaštva vlastitim naporima, to je doista nešto zbog čega se možete ponositi, ali samo siromaštvo romantiziraju samo budale. Onoga čega sam se najviše bojala u vašoj dobi nije bilo siromaštvo, već neuspjeh. U vašoj dobi, usprkos izrazitom nedostatku motivacije na sveučilištu, previše vremena sam provodila pišući priče u kafiću i premalo vremena na predavanjima, imala sam smisao za polaganje ispita, a to je godinama , bila jedina mjera uspjeha u mom životu i životu mojih vršnjaka. Nisam toliko tupava da pretpostavljam da, budući da ste mladi, nadareni i dobro obrazovani, nikad niste poznavali poteškoće ili tešku tugu slomljenog srca. Talent i inteligencija još nikada nikoga nisu cijepili protiv hira sudbine, a ni na trenutak ne vjerujem da su svi ovdje uživali u iskustvu nedirnute privilegije i zadovoljstva. Međutim, činjenica da diplomirate na Harvardu upućuje na to da niste dobro upoznati s neuspjehom. Možda će vas potaknuti strah od neuspjeha jednako kao i želja za uspjehom. Doista, vaša koncepcija neuspjeha ne može biti previše daleko od ideje o uspjehu prosječne osobe, tako ste već visoko letjeli. Naposljetku, svi moramo za sebe odlučiti što nam predstavlja neuspjeh, ali svijet je jako željan zadati vam skup kriterija ako mu to dopustite. Dakle, mislim da je pošteno reći da sam po bilo kojoj konvencionalnoj mjeri, samo sedam godina nakon svoje proslave diplome, propala na epskoj ljestvici. Moj izuzetno kratkotrajni brak se urušio, bila sam bez posla, usamljeni roditelj, siromašna koliko je to bilo moguće u suvremenoj Britaniji, a da ne budem beskućnik. Strahovi koje su moji roditelji imali za mene i koje sam imala za sebe, su se ostvarili, i po svim uobičajenim standardima, bila sam najveći neuspjeh kojeg sam znala. Sada, neću stajati ovdje i reći vam da je neuspjeh zabavan. To razdoblje mog života bilo je mračno i nisam imala pojma da će prerasti u nešto što su tiskovine od tada predstavljale kao nekakvu vrstu bajkovitog rješenja. Nisam imala pojma koliko je dugačak taj tunel, i dugo vremena mi je bilo kakvo svjetlo na kraju tunela bilo radije samo nada, a ne stvarnost. Pa zašto onda govorim o prednostima neuspjeha? Jednostavno zato što je neuspjeh značio uklanjanje nebitnosti iz mog života. Prestala sam se pretvarati da sam išta drugo od onoga što sam bila i počela sam usmjeravati svu svoju energiju u dovršavanje jedinog posla koji mi je značio. Da sam doista uspjela u bilo čemu drugom, nikada ne bih mogla naći odlučnost da uspijem u jedinoj areni za koju sam vjerovala da doista pripadam. Bila sam oslobođena, jer se moj najveći strah bio ostvario, a još sam bila živa i imala sam kćer koju sam obožavala, a imala sam i stari pisaći stroj i veliku ideju. I tako je stjenovita dionica postala čvrsta podloga na kojoj sam obnovila svoj život. Nikad nećete podbaciti na ljestvici na kojoj sam ja to napravila, ali neki neuspjeh u životu je neizbježan. Nemoguće je živjeti bez toga da u nečemu ne uspijete, osim ako toliko oprezno živite da ispada kao da uopće niste živjeli- u tom slučaju vi ste po zadanim postavkama sami podbacili. Neuspjeh mi je dao unutarnju sigurnost koju nikad nisam postigla polaganjem ispita. Neuspjeh me naučio stvarima o sebi koje nisam mogla naučiti ni na koji drugi način. Otkrila sam da imam jaku volju i više discipline nego što sam mislila; također sam doznala da imam prijatelje čija je vrijednost doista bila iznad cijene rubina. Saznanje da ste izašli pametniji i jači savladavši prepreke znači da ste, vječno, sigurni u svoje sposobnosti da opstanete. Nikad nećete istinski upoznati sebe, niti snage svojih odnosa, sve dok vi i vaši odnosi ne budu iskušani nevoljama. Takvo je saznanje pravi dar, jer sve što sam bolno pobijedila, vrijedilo je više od bilo koje kvalifikacije koju sam ikad zaradila. Dakle, kada bih imala "vremokret", rekla bih svojoj 21-godišnjoj sebi da je osobna sreća znati da život nije popis stjecanja ili dostignuća. Vaše kvalifikacije, vaš životopis, nisu vaš život, iako ćete susresti mnogo ljudi moje dobi i starijih koji brkaju to dvoje. Život je težak i kompliciran, izvan svake potpune kontrole, a poniznost da znate da to znate omogućit će vam da preživite (životne) nestalnosti. Sada biste mogli pomisliti da sam izabrala drugu temu, važnost mašte, zbog onoga što je mašta značila u obnovi mog života, ali to baš i nije tako. Iako ću osobno braniti vrijednost priča do zadnjeg daha, naučila sam vrednovati maštu u mnogo širem smislu. Imaginacija nije samo jedinstvena ljudska sposobnost da zamišlja ono što nije, a time i izvor svih izuma i inovacija. U svojim najvjerojatnije nedvojbenom transformativnim i obznanjivim sposobnostima, to je moć koja nam omogućuje da suosjećamo s ljudima čija iskustva nikada nismo podijelili. Jedno od najvećih formativnih iskustava mog života prethodio je Harryju Potteru, iako je nagovijestio mnogo toga što sam kasnije napisala u tim knjigama. Ovo otkrivenje desilo se u obliku jednog od mojih najranijih dnevnih poslova. Iako sam već počela pisati priče tijekom svojih ručak pauza, plaćala sam najam u svojim dvadesetima, radeći na afričkom odjelu za istraživanje Amnesty internationala u Londonu. U svom malom uredu čitala sam žurno napisana pisma koja su iz totalitarnih režima bila prokrijumčarena od muškaraca i žene koji su riskirali zatvorsku kaznu kako bi obavijestili vanjski svijet o onome što im se dogodilo. Vidjela sam fotografije onih koji su nestali bez traga, koje su njihove očajne obitelji i prijatelji poslali u Amnesty. Pročitala sam svjedočenje žrtava mučenja i vidjela slike njihovih ozljeda. Otvorila sam rukom pisana svjedočanstva o sažetima izvještajima sa suđenja suđenjima i pogubljenjima, o otmicama i silovanjima. Mnogi od mojih suradnika bili su bivši politički zatvorenici, ljudi koji su bili raseljeni iz svojih domova, ili su pobjegli u progonstvo, jer su bilo dovoljno drski da govore protiv svojih vlada. Naše urede su posjetili oni koji su došli dati informacije ili su pokušali saznati što se dogodilo onima koje su ostavili u svojoj zemlji. Nikad neću zaboraviti Afrikanca, žrtvu mučenja, mladića koji nije bio stariji od mene u to vrijeme, koji je postao psihički bolestan nakon svega što je pretrpio u svojoj domovini. Drhtao je nekontrolirano dok je govorio u video kameru o brutalnosti koja mu je nanijeta. Bio je za stopalo (otprilike 31 cm) viši od mene i činio se krhkim poput djeteta. Poslije sam dobila zadatak da ga odvedem natrag do postaje podzemne željeznice, i taj čovjek čiji je život razoren okrutnošću, uzeo me je za ruku i izuzetnom ljubaznošću mi poželio sreću u budućnosti. I dok god živim, sjećat ću se kako hodam po praznom koridoru i odjednom čujem, iza zatvorenih vrata, vrisak boli i užasa kakav nikad nisam čula. Vrata su se otvorila, a istraživačica je provirila i rekla da potrčim i donesem toplo piće za mladića koji s njom sjedi. Upravo mu je morala priopćiti vijest da je zbog njegovog protivljenja režimu u njegovoj zemlji u znak odmazde njegova majka bila oteta i pogubljena. Svakog dana svog radnog tjedna u ranim 20-im godinama prisjećala sam se koliko sam sretna što živim u zemlji s demokratski izabranom vlašću, gdje je pravno zastupanje i javno suđenje pravo svih. Svakog dana vidjela sam sve više dokaza o zlima koje će ljud nanijeti jedni drugima, kako bi stjecali ili zadržali moć. Počela sam imati noćne more, doslovne noćne more, o nekim stvarima koje sam vidjela, čula i čitala. A ipak sam u Amnesty International saznala više no ikad ranije o ljudskoj dobroti. Amnesty mobilizira tisuće ljudi koji nikada nisu bili mučeni ili zatočeni zbog svojih uvjerenja da djeluju u ime onih koji su bili. Snaga ljudske empatije, koja vodi kolektivnoj akciji, spašava živote i oslobađa zatvorenike. Obični ljudi, čija su osobna dobrobit i sigurnost osigurani, udružuju se u velikom broju kako bi spasili ljude koje ne poznaju i nikada ih neće susresti. Moje malo sudjelovanje u tom procesu bilo je jedno od najskromnijih i najnadahnutijih iskustava mog života. Za razliku od bilo kojeg drugog stvorenja na ovoj planeti, ljudi mogu naučiti i razumjeti nešto, o čemu nisu imali vlastito iskustvo. Mogu zamisliti kako bi im bilo da su na mjestu druge osobe. Naravno, ovo je moć, poput mog brenda fiktivne magije, koja je moralno neutralna. Takvo što se može koristiti i za manipulacije ili kontrole, jednako kao i razumijevanja ili suosjećanja. Mnogi uopće ne vole koristiti svoju maštu. Oni se odlučuju ostati udobno unutar granica vlastitog iskustva, nikad se ne zabrinjavajući i pitajući kako bi se osjećali da su rođeni drukčije od onog što jesu. Oni mogu odbiti čuti vrištanje ili gledati unutar kaveza; mogu zatvoriti svoje umove i srca za bilo koju patnju koja ih osobno ne dira; oni mogu odbiti znati. Možda bih bila u iskušenju da zavidim ljudima koji mogu živjeti na taj način, osim što ne mislim da imaju manje noćnih mora nego ja. Odabir življenja u uskim prostorima dovodi do oblika mentalne agorafobije i to donosi strahote svoje vrste. Mislim da namjerno nemaštoviti vide više čudovišta. Često se i više boje. Štoviše, oni koji se odluče ne suosjećati, omogućuju stvarna čudovišta. Jer, i bez ikakvog činjenja samog zla, sklapamo s njim savez svojom vlastitom apatijiom. Jedna od mnogih stvari koje sam naučila na kraju tog klasičnog hodnika u kojem sam se s osamnaest godina našla u potrazi za nečim što nisam mogla odrediti bila je misao koju je napisao grčki autor Plutarh: Što postižemo iznutra, promijenit će stvarnost izvana. To je zapanjujuća izjava no ipak dokazana tisuću puta svakog dana našeg života. Djelomično izražava našu neizbježnu povezanost s vanjskim svijetom, činjenicu da dodirujemo živote drugih ljudi jednostavno svojim postojanjem. Ali, kolike su šanse da vi, maturanti s Harvarda, generacija 2008.,dodirnete živote drugih ljudi? Vaša inteligencija, sposobnost da mnogo radite, obrazovanje koje ste stekli i dobili, daju vam jedinstveni status i jedinstvenu odgovornost. Čak se i vaša nacionalnost razlikuje. Velika većina vas pripada jedinoj preostaloj svjetskoj super sili. Način na koji glasate, način na koji živite, način na koji prosvjedujete, pritisak kojim utječete na svoju vladu imaju značaj i izvan vaših granica. To vam je povlastica i teret. Ako odlučite koristiti svoj status i utjecaj kako biste podigli glas u ime onih koji nemaju glasa; ako se odlučite identificirati ne samo s moćnima, već i s nemoćnima; ako zadržite sposobnost da se zamislite kako je biti u cipelama onih koji nemaju vaše prednosti, onda neće samo vaše ponosne obitelji slaviti vaš život, već i tisuće i milijuni ljudi čije ćete živote pomoći promijeniti. Ne trebamo čaroliju da promijenimo svijet, već svu potrebnu snagu nosimo unutar sebe: imamo moć da zamislimo nešto bolje. Gotovo sam gotova. Imam jednu posljednju nadu za vas, to je nešto što sam već imala s dvadesdet i jednom godinom. Prijatelji s kojima sam slavila na dan diplome bili su moji prijatelji cijeli život. Oni su kumovi mojoj djeci, ljudi na koje sam se mogla osloniti u nevolji, ljudi koji su bili dovoljno ljubazni da me ne tuže kad sam preuzela njihova imena za "smrtonoše". Na našoj proslavi diplome bili smo vezani ogromnom ljubavlju, zajedničkim iskustvom vremena koje je zauvijek prošlo i naravno saznanjem da smo imali određene fotografske dokaze koji bi bili izuzetno vrijedni ako bi se netko od nas kandidirao za premijera. Zato danas vama ne želim ništa više od sličnih prijateljstava. I sutra se nadam, čak i ako se ne sjećate ni jedne moje riječi, da ćete se sjetiti onih Seneke, još jednog od onih starih Rimljana koje sam upoznala kad sam pobjegla niz hodnik klasike, povlačenjem s ljestvice karijere u potrazi za drevnom mudrošću:Kakva je priča, takav je i život: nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Želim vam svima zaista dobre živote. Hvala - vam puno. J.K.Rowling s engleskog prvela Judit Raffai

Povodom 25. XI Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama preporučamo tekst Dragice Aleksa iz udruge LUČ, Berak. Je li i to tradicija ? Nije tome tako davno kada je jedan naš uvaženi „stručnjak za brak“ izjavio kako je u našoj tradiciji uobičajeno istući ženu ako je to "sama zaslužila". Što se ustvari krije iza takvog tumačenja „tradicije“ i tko je taj koji odlučuje, kada je pravo vrijeme za istući „svoju" ženu. Dali se taj „stručnjak za brak“ ikad zapitao čije je dotična žena vlasništvo i zašto za nju nije poželjno da bude samo svoja. Živim na krajnjem istoku Hrvatske, gdje je patrijarhalni poredak sasvim uobičajen. Zbog toga si uzimam pravo o tome pisati i uzeti primjere iz svog okruženja. Ponekad se glasno zapitam: " Ako se to zove tradicija, kome i zašto je ona potrebna?" Marica Marica je žena u ranim četrdesetima, koja radeći po nadnicama zarađuje da bi školovala djecu. Kao danas se sjećam jednog našeg razgovora od prije nekoliko mjeseci. Bio je svibanj. Došla sam u trgovinu kupiti salatu. Kako se u selu podrazumijeva, da svaka žena u to doba godine ima svoju salatu, njeno pitanje: „Zar ti nemaš salate?“ nije me iznenadilo. Ali nju je iznenadio moj odgovor. Rekla sam joj da su moje svinje izašle i pojele svu salatu. Iz nje je krenula cijela bujica riječi, kojih mi je bilo tako tužno slušati. Rekla je: „Blago tebi, Dragice! Da se meni tako nešto dogodilo, moj bi me Marko ubio. Najviše sam se bojala da mi svinje ne pobjegnu kad ih hranim po mraku. Nikada nisam sigurna jesam li ih dobro zatvorila. Znaš, mi sada kopamo repu. U polje krećemo jako rano. Ujutro bude jaka rosa, ali je i to bolje nego li raditi po najvećoj vrućini. Osim toga, bolje je tako, jer kad dođem kući još stignem skuhati, oprati rublje, okopati bašču…. I moja sugovornica nastavlja, kao da je to najnormalnije na svijetu. Znam da on kad ustane i popije kavu, ode po kruh i pred trgovinom sjedi dok se ne zatvori. Poslije toga se premjesti u kafić i tamo sjedi dok ja ne dođem s njive. Jednom sam ga pitala, zašto i on ne ide zaraditi koju kunu. Odgovorio mi je, da je njegova mirovina njemu sasvim dovoljna, a kome treba neka radi. Uvijek sam se bojala da će kući doći pijan. To bi onda značilo sigurnu galamu, a ponekad i batine. U takvim trenutcima sam bila sretna da je u bašči u kupe bio složen kukuružnjak pa sam imala gdje spavati, ako me istjera iz kuće. Gledala sam ju s nevjericom. Primijetila je moj začuđen pogled. Samo je sagnula glavu i nastavila. "Stalno govori da će mi, ako ga ostavim, oduzeti djecu. Znala sam da me ucjenjuje s djecom i da ću sve podnijeti zbog njih. Jasno mi je da ne mogu otići niti kod svojih roditelja. Nisam ih vidjela više od dvadeset godina. Nisam ni u snu mogla zamisliti da ih neću smjeti ni telefonom nazvati, jer mi on kontrolira pozive. Prije sam mislila da činjenica što nismo iste nacionalnosti, neće nikome smetati. Bila sam jako mlada i jako zaljubljena . Nisam vidjela nikoga osim njega. Žrtva silovatelja Kroz vrata staračkog doma ulazi mlada žena. Ruke su joj pune torbi. Za njom nesigurno korača starica, koja za ruku vodi djevojčicu od nekih pet godina. Očekujući socijalnu radnicu, započele smo razgovor. Na staričinom izmučenom licu nije bilo mjesta bez modrice na koje bi se moglo staviti prst. Na pitanje što joj se dogodilo, samo me je tupo pogledala i rekla: „Prebio me je onaj moj divljak“ Pomislila sam kako su to uistinu bile divljačke batine. U tom trenutku pojavila se i socijalna radnica. Unuka je otišla unutra da obavi formalnosti oko smještaja. Kao da se tek tada ohrabrila, starica je započela svoju tužnu priču. Teško je to kad moraš bježati pred jednim divljakom i nasilnikom iz svoje kuće za koju te vežu tolike uspomene . Uistinu sretni bili smo samo do rođenja našeg prvog djeteta. Živjeli smo skupa u Njemačkoj. Oboje smo imali posao i dobro zarađivali. Počeo me je nagovarati da se s djetetom vratim u Hrvatsku. Nabrojio je čitav niz argumenata zašto je to bolje i ja sam poslušala. Od tada se sve promijenilo. Dolazio je kući u Hrvatsku, ali bilo bi bolje da i nije. Kad god bi došao, on je tražio „svoje“. Nije ga bilo briga kako se ja osjećam i jesam li toga trenutka bila raspoložena za seks. Znala sam da će me, ako ne pristanem, isprebijati. I tako sam ja poslije svakog Urlauba, ostala trudna. Odgajana sam u strogoj katoličkoj obitelji gdje se pobačaj smatrao velikim grijehom. Rodila sam dvanaestero djece. Četvero ih je bilo bolesno. Dok se svaka normalna majka moli da joj bolesno dijete ozdravi, ja sam se molila da umre. Sad poslije puno godina kada su mi dva sina poginula u domovinskom ratu smatram to Božjom kaznom. U tom trenutku socijalna radnica je završila svoj posao. Mlada žena, za koju sam doznala da joj je unuka, i njena malena kćerkica su izašle iz ureda. Zagrlile su se i dugo, dugo plakale. I mene, koja do tada nisam ni poznavala te žene, slomio je plač djevojčice koja je između jecaja govorila: „Bako, kad ozdraviš vrati nam se!“ Puno je ovdje nelogičnosti i nepravde. Nasilnik uživa u svojoj kući, a žrtva se sakriva u staračkom domu. Žrtvi silovanja je zabranjen pobačaj, a njenu već odgojenu djecu slali su u rat da bi ih netko za nečiji interes ubio. I još k tome majci nameću osjećaj krivnje. Dragica Aleksa, udruga LUČ Berak, 25. Studenog 2017.

Nesporazum oko pojma ROD: preporučamo dva teksta http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/nesporazumi-oko-pojma-rod-3348 http://www.jutarnji.hr/globus/300-ubijenih-zena-u-10-godina-15000-zlostavljanih-zena-godisnje-184-posto-poraslo-obiteljsko-nasilje-a-hrvatska-raspravlja-o-pitanju-roda/6625230/

Preporučamo: https://www.vecernji.hr/vijesti/gay-brak-samo-je-pitanje-vremena-i-u-hrvatskoj-1200381

Preporučamo: http://www.dw.com/hr/sad-ne-prima-ali-ami%C5%A1i-primaju-izbjeglice/a-40930872

Preporučamo: https://news.harvard.edu/gazette/story/2008/06/text-of-j-k-rowling-speech/

In the news paper "Jutarnji list" from 4.10. we read the question:"Although there was no legal basis for maintaining a Catalan referendum,which the Spanish Constitutional Court declared unlawful, the question is whether these examples of police brutality were justified." The non-violent answer can only be: without doubt it is unduly violence. The lack of legal foundation DOES NOT JUSTIFY VIOLENCE against Citizens, which is clearly confirmed by examples of excessive violence against protesters in sit in, nonviolent resistance: http://www.jutarnji.hr/…/video-mladu-katalonku-pol…/6609324/ The question posed by the "Jutarnji List" is an example of media support for direct police violence and the structural violence of the government behind it.This media support for direct violence, together with the official statement by the Spanish authorities that police officers "acted professionally and proportionally" are examples of cultural violence.Cultural violence is also recognized by the fact that the statement by the Spanish authorities that "the police acted professionally and proportionally" simply represents UNTRUTH, as we can see from the video. To our friends in Catalonia we are sending our gratitude for courage and our support in their demanding nonviolent resistance. RAND team and volunteers. U „Jutarnjem listu“ od 4.10. čitamo pitanje: „Iako nije postojao pravni temelj za održavanje katalonskog referenduma, kojeg je i španjolski Ustavni sud proglasio nezakonitim, postavlja se pitanje jesu li ovakvi primjeri policijske brutalnosti bili opravdani.“ NEnasilan odgovor može biti samo: To je nasilje i to NEOPRAVDANO. Nema nikakve dvojbe budući da manjak pravne utemeljenosti NE OPRAVDAVA NASILJE nad građanima, što zorno potvrđuju primjeri prekomjernog nasilja nad prosvjednicima u sit in-u, nenasilnom otporu: http://www.jutarnji.hr/…/video-mladu-katalonku-pol…/6609324/ Pitanje koje postavlja „Jutarnji list“ predstavlja primjer medijske podrške direktnom nasilju policije i strukturalnom nasilju vlasti koja stoji iza nje. Ova medijska podrška direktnom nasilju zajedno sa službenom izjavom španjolske vlasti kako su policajci „postupali profesionalno i proporcionalno“ su primjeri ideološkog podupiranja ili kulturnog nasilja. Kulturno nasilje prepoznajemo i po tome što izjava španjolskih vlasti da je „policija postupala profesionalno i proporcionalno“ naprosto predstavlja NEISTINU, kao što zorno vidimo iz video zapisa. Prijateljima i prijateljicama u Kataloniji šaljemo našu zahvalu za hrabrost i podršku u njihovom zahtjevnom nenasilnom otporu. RAND tim i volonteri

Akcija RAND-a i svih njegovih volontera i volonterki u Zgrebu 01.10.2017

https://www.facebook.com/notes/vjernici-za-mir-%D0%B2%D1%98%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8-%D0%B7%D0%B0-%D0%BC%D0%B8%D1%80/na%C5%A1a-%C5%A1utnja-vri%C5%A1ti/1374160556014607/

We support in full the non-violent action of Catalans today in a Referendum on 01.10.2017. We admire your creative resistance , we care for you , we think of you , we pray that you stay persistent and not to fall for attack of violence. Non-violent activists from NGO RAND Croatia Podržavamo nenasilnu akciju Katalonaca danas na Referendumu 1.10.2017. Divimo se Vašem kreativnom otporu , brinemo za Vas , mislimo na vas, molimo se da ostanete ustrajni i ne podlegnete napasti nasilja. Aktivisti za nenasilje RAND Hrvatska

Inicijativa Vjernici za mir pozivaju DOĐI na Cvjetni trg u nedjelju 1.10.2017. u 11:45 NA ULIČNU AKCIJU „NAŠA ŠUTNJA VRIŠTI“ Što nam je cilj? Nakon uspješne konferencije u Lužnici koja nas je osnažila i povećala vidljivosti naše poruke da smo vjernici za mir, a ne za podjele, mržnju, isključivanje, nastavljamo dizati glas protiv nacionalizma i ksenofobije. Povoda, na žalost, ima na pretek. Odgovornost vjernika za mir je tim veća jer se nacionalizam i populizam nerijetko na našim prostorima lijepi uz vjernički identitet. Naš je cilj da se u javnosti čuje glas vjernika za mir, koji se jasno očituju protiv nacionalizma, ksenofobije i populizma. U prvom dijelu od 12:00 -12:30 grupa će stajati u krugu, licima okrenuti prema prolaznicima. Članovi grupe će šutjeti. Plakati koje na sebi imaju objasnit će poruku zašto šute. Može se iz grupe izdvojiti jedna osoba da bude kontakt s građanima, ona će odgovarati na eventualna njihova pitanja. U drugom dijelu od 12:30 do 13:00 grupa će biti i dalje više-manje kružnoj formaciji, s plakatima na sebi i kopijama proglasa konferencije „Vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije“ (i deklaracije Vjernika za mir?). U ovom dijelu akcije će dijeliti kopije proglasa i razgovarati s građanima. Inicijativa Vjernici za mir poziva sve koji dođu podržati akciju da crpimo snagu za dijalog (i nenasilje) iz izvorišta naših vjera i humanizma i sa onim prolaznicama i prolaznicima na ulici koji se s nama ne slažu, dobacuju evntl.uvredljive komentare… da se posvetimo promicanju nenasilja vlastitim svjedočanstvom