Kako djeca uče da Zemlja nije ravna? ...da bi djeca spoznala neke nove pojmove, koji su im potpuno strani, ona trebaju najprije razvijati različite modele stvarnosti koja ih okružuju... Učenje u dječjoj dobi i istinsko shvaćanje ponekad znači upravo napuštanje svih ustanovljenih pretpostavki. Jedna klasična studija iz područja dječje psihologije koju su proveli Stella Vosniadou i William Brewer daje nam neke važne uvide u to kako postižemo istinsko razumijevanje. Istraživači su se poslužili kognitivnom psihološkom teorijom o “mentalnim modelima” koja kaže da mi ustvari kreiramo, a zatim testiramo, mentalne modele koji opisuju način funkcioniranja svijeta. Prema ovoj teoriji moguće je da postoji niz među-točaka kroz koje mi dolazimo do potpunog zahvaćanja nekog pojma, ali u kojima mi još nismo u cjelini zahvatili željeni pojam. Ovi među-modeli zaintrigirali su istraživački dvojac i doveli do nekih zanimljivih otkrića. Dakle, 60-ero djece u dobi od 6 do 11 godina bilo je upitano kojeg je oblika planeta Zemlja (uz još niz drugih pitanja). Djeca su uglavnom započinjala s objašnjenjem da je poput kruga, ali kako je ispitivanje napredovalo uočeno je da iza pojma “okruglo” stoje potpuno različiti mentalni modeli. Kada su ih upitali što bi im se dogodilo da hodaju stalno i bez prestanka po Zemlji, mnogi su odgovorili da bi pali. Nekima se čak činilo da bi pali na drugi planet. Poneka djeca odgovorila su da je Zemlja okrugla ali da mi živimo na jednom njezinom ravnom dijelu unutar nje. Dobiveni su se odgovori u početku činili nekonzistentnima, ali kroz još detaljnije ispitivanje ispostavilo se da se odgovori mogu grupirati u različite mentalne modele: Pravokutna zemlja Zemlja kao disk Dualna Zemlja (jedan dio na kojem smo mi je ravan dok je nebo okruglo) Šuplja kugla (u kojoj mi živimo na njezinom ravnom dijelu) “Zgnječena kugla” (koja omogućava da ljudi žive na onim dijelovima koji su ravni) Zemlja kao kugla (starija djeca) Miješani modeli (nema konzistentnog odgovora) Radi čega su bitne ovakve studije? Jer nam ukazaju slijedeće: da bi djeca spoznala neke nove pojmove, koji su im potpuno strani, ona trebaju najprije razvijati različite modele stvarnosti koja ih okružuje. Istinsko shvaćanje nekog novog pojma ili modela može se dogoditi tek kada napustimo stari model, koji nas je vodio u našem postupanju i razmišljanju ono prethodno vrijeme.

Korisno i nadasve potrebno :-)

Simbolička igra ili igra pretvaranja važna je za djetetov razvoj. Što su kod djeteta jače razvijene ove vještine u ranom djetinjstvu, bolje se razvijaju i jezične vještine u školskoj, odnosno još ranije, u predškolskoj dobi. Vašem djetetu je dosadno i čini Vam se da se ničime ne zna igrati? Intervencijom senzornog pedagoga potiče se razvoj simboličke igre, proširuje se vokabular i potiče se govorni razvoj kroz rad na nižim razvojnim zadacima koji zauzvrat osiguravaju razvoj ovih složenijih vještina. Procjena i poticanje senzorne integracije u Kabinetu Martis odvija se u jutarnjim i popodnevnim terminima. Svaki tretman traje 60 minuta a roditelj je prisutan cijelo vrijeme radi vlastitog treninga. Napustite naš kabinet opremljeni korisnim idejama i novim vještinama :-) ... ...obratite nam se s povjerenjem! #senzornipedagog #kabinetmartis

Kako objasniti da dijete u jednoj okolini ima poteškoće a na nekom drugom mjestu ne pokazuje te iste poteškoće? Ponekad dijete kod kuće sve čini kako treba, ili bar dovoljno dobro, ali u školi ima velikih problema s učenjem. Problem senzorne integracije koji je u ranom djetinjstvu “sporedan” može postati glavni hendikep kada dijete krene u školu. To što mozak dobro ne organizira osjete učiniti će da je dijete u školi izloženo velikoj količini stresnih situacija. Da bi izvršilo isti zadatak kao i njegovi vršnjaci - mora raditi puno više. U razredu ga lako omete neki vanjski zvuk, mozak biva previše podražen i dijete odgovara na ovu situaciju s previše aktivnosti. Pretjeranu aktivnost tada uobičavamo nazivati hiperaktivnim ponašanjem, no ona je ustvari prisilni odgovor na osjete koje dijete ne može ni isključiti ni organizirati. Kada dijete kroz godine konačno shvati da je na neki način drugačije, ono se može čak povući u sebe i imati lošu sliku o sebi. No, bez obzira koliko mu mi kao roditelji govorili riječima da je jednako vrijedno, naše riječi neće zauzvrat organizirati njegov mozak na bolji način. Samo osjeti i prilagođeni odgovori na njih mogu izgraditi njegovo samopouzdanje. Uz pomoć terapije i roditelja koji razumiju problem, dijete ima veliku šansu voditi normalan život i snalaziti se sa svojom nesavršenom senzornom integracijom. Što se ranije započne s intervencijom možemo očekivati bolje rezultate terapijskog rada. Rana intervencija siguran je ulog u budućnost!

Dobro funkcioniranje vestibularnog sustava, odnosno sustava za ravnotežu, presudno je i za razumijevanje svega što gledamo, dakle razumijevanje informacija koje primamo vidom. Naše oči neselektivno primaju vizualne informacije iz okoline, kao što to radi fotoaparat, no da bi to u što očima gledamo za nas imalo značenje, nužno je da znamo u kojem je odnosu sa našim tijelom. Djeca koja imaju dobar vid, a istovremeno imaju poteškoće zapažanja vizualnih podražaja, vrlo vjerojatno imaju poteškoće u funkcioniranju vestibularnog sustava. Pedagoškim poticanjem senzorne integracije potičemo bolje funkcioniranje svih senzornih sustava. Narudžbe i informacije na: kabinetmartis@gmail.com

Sve učimo bolje dok manipuliramo prstima. Klasične slovarice pomalo su "out"...ali još uvijek ne i u našoj zemlji. Inovativno poučavanje ne sastoji se samo od tableta i pametne ploče, niti je dobro da se tehnologija neselektivno uvodi u škole prije nego što se unaprijede ostale metode i to po uzoru na već isprobane prakse. Početno čitanje važan je i neizostavan cilj koji bi trebao započeti još u vrijeme takozvane "male škole" u vrtićima i to upravo uz upotrebu ovakvih alata za male prstiće...

Učimo kad smo motivirani, fokusirani i na vrhuncu svojih mogućnosti. #igra

Što je to dispraksija i kako pomoći djeci koja imaju dispraksiju? Mnogi ljudi ne moraju razmišljati o onome što rade da bi to dobro napravili. Vrhunski kuhari, zanatlije ili kirurzi ne moraju razmišljati o svakom svom pokretu šake i mišića, ali ni mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo kako ćemo točno izvesti neku konkretnu radnju jer nam pokreti dolaze automatski. Dispraksično dijete ne može na takav način biti “nošeno strujom”. Njegova percepcija tijela je slabije organizirana, ruke i noge mu znaju krenuti krivim putem i sve postaje zamršeno, mnogo teže. Intelektualnim pristupom ne možemo riješiti ovakve djetetove probleme u planiranju radnji i nemogućnosti njegove automatske organizacije. Dakle, riječi ne mogu organizirati mozak i puno je korisnije upravljati njegovim osjetima, umjesto da mu kažemo da pomakne nogu mi ju radije trebamo uzeti i "staviti" na željeno mjesto. Na ovakav način ćemo mu dati bolju informaciju kako da se organizira nego da ga nastojimo verbalno upućivati u to što treba učiniti. Dispraksija se javlja kao motorički problem. Ne možemo ga vidjeti ali možemo vidjeti njegovu fizičku manifestaciju. Primjerice, kada dijete pokušava naučiti neku novu sportsku igru, ono je uvijek nanovo mora motorički planirati jer ju nije uspjelo internalizirati. Umjesto da dijete aktivno i stvaralački manipulira igračkama ono ih jednostavno gura uokolo i slaže ih u redove. Potreba da se razmišlja o svakom neuobičajenom pokretu iziskuje puno energije i potreban je golem mentalni napor da se nešto izvede. Terapijom senzorne integracije postiže se bolja praksija! #kabinetmartis

Samoregulacija je sposobnost osobe da prilagođava i kontrolira vlastiti nivo energije, emocije, ponašanje i pažnju. Primjerena samoregulacija dovodi do društveno prihvatljivih načina uspostave ovih stanja. Naravno, nitko od nas nije u mogućnosti, bio dijete ili odrasla osoba, u svakom trenutku svog života s lakoćom održati idealnu samoregulaciju jer je ona ovisna o mnogim procesima. Mnogi od nas uče se ovim vještinama kroz čitav život, jer rast i razvoj nisu rezervirani samo za dječje umove i za ove procese je dobro ostati otvoren u svim životnim razdobljima. Ipak, razvoj ove sposobnosti u ranom djetinjstvu odvija se kroz neke faze: - U dobi od 12-18 mjeseci djeca postaju svjesna društvenih očekivanja i počinju razvijati sposobnost da prilagode svoje ponašanje kada to od njih roditelji očekuju. U većini slučajeva, ovaj prvi korak u razvoju samokontrole zahtjeva usmjeravanje odrasle osobe. - Kako se dijete bliži dobi od 2 godine, ova se sposobnost poboljšava sve do točke razvoja samokontrole ili spremnosti da se slijede smjernice o primjerenom ponašanju, čak i tada kada roditelji nisu u blizini. - U dobi od 3 godine, većina djece može generalizirati strategije samoregulacije iz svojih vlastitih prošlih iskustava. Drugim riječima, djeca će se ponašati na onaj način kako misle da bi njihovi roditelji od njih očekivali u tim situacijama. Procesi koji sudjeluju u razvoju samoregulacije mogu se podijeliti na tri područja: senzorna regulacija, emocionalna regulacija i kognitivna regulacija. Kada se Vaše predškolsko dijete bori s uspostavljanjem samoregulacije, dobro je potražiti savjet senzornog pedagoga, jer je upravo posao ovih stručnjaka da na temelju adekvatnih instrumenata utvrde ima li znakova senzorne disfunkcije i kako se djetetu može pomoći u relativno kratkom roku. Svakodnevno provođenje senzornih vježbica i igre, kod većine djece može značajno poboljšati njihovo opće funkcioniranje – mogu biti smirenija, više usredotočena na razvijanje emotivnih odnosa, smanjiti nepoželjne oblike ponašanja. #kabinetmartis #senzornipedagog