Povijest bazena ŠRC Vugrinščak Povijest izgradnje javnih sadržaja na Vugrinščaku počinje 1888. godine.
Rodoljublje dioničara Samoborske štedionice došlo je te davne 1888. godine u teško iskušenje: iz Beča je pristigla “visoka” uputa da se ima proslaviti godišnjica vladanja Franje Josipa. Trebalo je sva raspoloživa sredstva pričuvne zaklade poslati u Beč i pokloniti ih za “visoke” potrebe monarhije. Zapisnikom od 25. kolovoza 1888. članovi ravnateljstva: Alnoch, Kiepach, Bahovec, Filipec, Frigan, Reizer i Franceković izražavaju svoju “nepokolebljivu odanost” i sva sredstva pričuvne zaklade poklanjaju:
a) za otvorenje Medicinskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta 500 forinti,
b) ostatak zaklade od 2206 forinti i 82 novčića namjenjuju izgradnji hidropatskog kupališta na Vugrinščaku!
Tamo otkupljuju oranicu Malvine Montecucoli, a trojici članova komisije; Kiepachu, Alnochu i Reizeru povjeravaju da smjesta daju izraditi nacrte i pristupe gradnji kupališta, pristupnih mostića, cesta i ozelenjavanju Vugrinščaka. Za godinu dana komisija izjveštava ravnateljstvo štedionice da je kupalište izgrađeno sredstvima pričuvne zaklade i samih dioničara u iznosu od 4875 forinti i 72 novčića i da se otvorenje kupališta može svečano obaviti 1. kolovoza 1889. U otvorenom vanjskom bazenu bilo je dopušteno kupanje ženama prije podne od 8 do 12 sati, a muškarcima samo poslije podne od 14 do 20 sati, uz ulazninu od 10 novčića, uporabu rublja 10 novč., za kupelj u kabini 40 novč., a za 10 poduka u plivanju, po naročitom učitelju plivanja, plaćalo se unaprijed 2 forinte.

Tako je, eto, štedionica izigrala “visoku” uputu i Samoboru priskrbila jedan važan turistički objekt, upravo u vrijeme kad je 1886. godine započelo raditi turističko Društvo za poljepšavanje Samobora. (*1)
U sklopu kupališta izgrađeno je i Hydropatičko lječilite sa više soba, kojim su upravljali dr. Mijo Juratović i dr. Mirko Kleščić. Taj dio srušen je poslije 2. svjetskog rata.
U godinama poslije 1. svjetskog rata vidno mjesto u športskom životu Samobora pripada plivačkom sportu.
Krajem šezdesetih godina Hidropatsko kupalište prestaje s radom, te je u sljedećih petnaestak godina uništena kompletna zona parka Vugrinščak.
Početkom osamdesetih godina, na poticaj građana Gornjeg kraja, a uz osobitu inicijativu gospodina Gabrijela Medveda - Gabreka obnovljen je veliki bazen te izveden manji, dječji bazen i tenis tereni (zimi klizalište). Obnovljen je i rad plivačkog kluba "Samobor". U suradnji sa Ski klubom Samobor izvedena je skijaška staza, koja je jedne sezone imala i top za umjetni snijeg.
Nažalost, početkom devedesetih godina, nakon smrti gospodina Gabrijela Medveda - Gabreka, ponovno prestaju s radom Hidropatsko kupalište i tenis tereni. Park Vugrinščak ponovno je prepušten "ljubiteljima" športskih terena i prirodnih ljepota, te je u vrlo kratkom vremenu potpuno devastiran.
Krajem devedesetih godina, nakon brojnih prigovora građana Samobora, Gradsko poglavarstvo grada Samobora, temeljem javnog natječaja, daje u zakup ŠRC VugrinšČak tvrtki "Nakus" iz Samobora, Langova 35. Tvrtka "Nakus" tijekom 1999. godine obnavlja devastirane bazene, pripadajuće objekte uz bazene,, obnavlja uništenu javnu rasvjetu, dječje igralište, obnavlja dio šetnice i kompletnu infrastrukturu unutar parka Vugrinščak. 2000. godine ponovno započinju s radom obnovljeni bazeni i na Vugrinščaku.